U Velikom zelenom zidu zasađeno 66 milijardi stabala, sada imaju problem, rastu brže ...

Veliki programi pošumljavanja u Kini ne mijenjaju samo izgled pejzaža već i način na koji naučnici razumiju rast šuma i njihovu ulogu u borbi protiv klimatskih promjena.

Novo istraživanje pokazalo je da šume koje je zasadio čovjek razvijaju lišće i rastu znatno brže od prirodnih šuma, a glavni razlog krije se u njihovoj starosti, izboru vrsta i načinu upravljanja.

Kina već decenijama provodi jedan od najvećih programa pošumljavanja na svijetu. Od kraja sedamdesetih godina posađene su desetine milijardi stabala, a plan je da se do sredine ovog stoljeća zasadi još oko 34 milijarde u okviru projekta poznatog kao "Veliki zeleni zid". Cilj ove inicijative je usporiti širenje pustinja Gobi i Taklamakan, ali i povećati sposobnost prirode da veže ugljik iz atmosfere.

Naučnici su, međutim, željeli utvrditi koliko se ovakve šume razlikuju od prirodnih.

Tim istraživača s Univerziteta u Pekingu analizirao je satelitske podatke kako bi pratio indeks lisne površine, odnosno gustinu krošnji, koja predstavlja jedan od važnih pokazatelja sposobnosti šume da apsorbira ugljendioksid.

Rezultati su pokazali da zasađene šume povećavaju lisnu površinu čak 66 posto brže nego prirodne.

Istraživači objašnjavaju da najveći dio ove razlike proizlazi iz činjenice da su vještački podignute šume uglavnom mnogo mlađe. Mlada stabla prirodno rastu intenzivnije od starih, pa brže razvijaju krošnje.

Zanimljivo je da su i nakon poređenja šuma iste starosti zasađena stabla rasla u prosjeku 4,6 posto brže od prirodnih, a razlika je bila posebno izražena u mješovitim i zimzelenim šumama.

Autori studije smatraju da razlog prije svega leži u načinu na koji se ovim šumama upravlja.

Prilikom pošumljavanja često se sade vrste koje veoma brzo rastu, poput topole i eukaliptusa. Osim toga, uklanja se konkurentska vegetacija, a u pojedinim slučajevima koriste se i đubriva, što omogućava stablima lakši pristup svjetlosti, vodi i hranjivim materijama.

Takvi uslovi dodatno pojačavaju pozitivan učinak povećane koncentracije ugljendioksida u atmosferi, pa stabla ubrzano razvijaju lišće.

Naučnici su utvrdili da je ovaj efekat najizraženiji kada su stabla stara između 30 i 40 godina. Nakon toga razlika između zasađenih i prirodnih šuma postepeno se smanjuje.

Iako ne ostvaruju tako brz početni razvoj, prirodne šume pokazuju veću stabilnost tokom dugog vremenskog perioda.

Prema riječima autora studije, upravo zbog toga one predstavljaju pouzdaniji rezervoar ugljika i imaju ključnu ulogu u dugoročnom ublažavanju klimatskih promjena.

Stručnjaci upozoravaju da brzo širenje krošnje nije jedini pokazatelj uspješnog skladištenja ugljika. Velike količine ugljika pohranjuju se i u deblu, kori, korijenu i zemljištu, pa sama lisna masa ne daje potpunu sliku.

Na to ukazuju i druga istraživanja kineskih šuma, koja pokazuju da prirodne šume u pojedinim fazama razvoja mogu akumulirati više ugljika iznad zemlje nego vještački podignute šume.

Autori studije ističu da rezultati pokazuju kako mnogi klimatski modeli još uvijek ne uzimaju dovoljno u obzir razlike između prirodnih i zasađenih šuma.

Prema njihovom mišljenju, uspjeh pošumljavanja ne zavisi isključivo od broja posađenih stabala. Jednako su važni izbor vrsta, starost šume i način na koji se njome upravlja tokom narednih decenija.

Zbog toga smatraju da bi buduće strategije za borbu protiv klimatskih promjena trebale biti preciznije planirane kako bi nove šume pružile što veću korist, a istovremeno sačuvale dugoročnu ulogu prirodnih šumskih ekosistema.