Trojka bez Bošnjaka u Domu naroda
Predsjednik Dragan Čović nije iznio novu tezu, ali je podsjetio na staru konstantu bosanskohercegovačke politike: institucije vrijede onoliko koliko ih politički akteri priznaju. Njegova tvrdnja da većina u Domu naroda, zajedno s Predsjedništvom, čini stvarnu osnovu izvršne vlasti nije pravni argument — nego historijska opservacija.
Forma i suština
Reakcija Elmedina Konakovića bila je očekivana i formalno utemeljena. U ustavnom okviru Bosne i Hercegovine, imenovanje Vijeća ministara zaista ne zavisi od Doma naroda. Taj proces pripada Predsjedništvu i Predstavničkom domu.
Ali ustavne odredbe i politička praksa rijetko se poklapaju.
U sistemima poput bosanskohercegovačkog, gdje je institucionalna arhitektura rezultat kompromisa između kolektivnih identiteta, stvarna moć ne leži samo u procedurama, nego u mogućnosti blokade. Dom naroda, upravo zbog svoje funkcije zaštite vitalnih interesa, postaje ključno mjesto političke kontrole, čak i kada formalno nije dio izvršnog imenovanja.
Drugim riječima: vlast se može formirati bez Doma naroda, ali se bez njega teško može voditi.
Zanimljivo je da je sam Konaković to implicitno priznao kada je, obrazlažući ulazak u vlast sa SNSD-om i HDZ-om, konstatovao da bi alternativa bila „vlast bez zakona“. Time je, zapravo, potvrdio da je parlamentarna većina bez Doma naroda institucionalno krnja.
Nove okolnosti
Promjena okolnosti, međutim, često proizvodi i promjenu interpretacija.
Nakon odlaska Kemala Ademovića iz NiP-a, Trojka je ostala bez predstavnika u bošnjačkom klubu Doma naroda. Time je nastala situacija bez presedana u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini: jedan od konstitutivnih naroda nema političke predstavnike unutar vladajuće koalicije u instituciji koja je dizajnirana upravo da štiti njegovu konstitutivnost.
U presudi U-23/14 Ustavni sud Bosne i Hercegovine naglašava se da Dom naroda mora osigurati „potpuno predstavljanje“ konstitutivnih naroda. No, pravna prisutnost i politički utjecaj nisu isto. Ovdje dolazimo do ključne distinkcije: Bošnjaci su formalno zastupljeni, ali politički marginalizirani. Takva asimetrija nije neuobičajena u složenim državama — ali ona dugoročno proizvodi nestabilnost.
Upozorenje Izetbegovića
Alija Izetbegović je u svojim razmišljanjima često upozoravao na opasnost jednostranog odricanja od političkih mehanizama zaštite. Njegova teza nije bila normativna, nego realistična: u društvima dubokih identitetskih podjela, ravnoteža se održava kroz reciprocitet, a ne kroz unilateralne ustupke. Bosna i Hercegovina, posmatrana iz šire historijske perspektive, uklapa se u obrazac država koje opstaju kroz krhke institucionalne balanse. Kada jedan od tih elemenata oslabi, sistem ne kolabira odmah — ali postaje disfunkcionalan.