Kina godinama sadila milijarde stabala usred pustinje: Sateliti sada pokazali nevjerojatan rezultat
Veliki ekološki projekt na rubovima jedne od najvećih i najsušnijih pustinja na svijetu možda već mijenja njezinu ulogu u klimatskom sustavu planeta. Novo istraživanje sugerira da masovna sadnja drveća u Kini postupno pretvara golemu pustinju u tzv. ponor ugljika, područje koje iz atmosfere apsorbira više ugljikova dioksida (CO₂) nego što ga ispušta. Pustinja Taklamakan nešto je veća od američke savezne države Montane i prostire se na oko 337.000 četvornih kilometara. Okružena je visokim planinskim lancima koji većinu godine blokiraju dolazak vlažnog zraka. Zbog toga su uvjeti iznimno suhi i negostoljubivi za većinu biljaka.
Ipak, posljednjih nekoliko desetljeća Kina je započela ambiciozan projekt: sadnju šuma oko rubova pustinje, prenosi Live Science. Novo istraživanje pokazuje da taj pristup počinje davati rezultate. Znanstvenici su prvi put pokazali da ljudske intervencije mogu povećati skladištenje ugljika čak i u ekstremno suhim krajobrazima, što otvara mogućnost pretvaranja pustinja u područja koja pomažu u smanjenju CO₂ u atmosferi. Prema riječima jednog od autora studije, profesora planetarne znanosti Yuk Yung, ovakvi projekti pokazuju kako je moguće zaustaviti proces dezertifikacije, pretvaranja plodnog tla u pustinju.
Više od 95% pustinje Taklamakan prekriveno je pomičnim pijeskom, zbog čega se dugo smatrala gotovo “biološkom prazninom”. Pustinja se dodatno širila od 1950-ih godina, kada je Kina doživjela snažnu urbanizaciju i širenje poljprivrednih površina. Takve promjene krajolika potaknule su sve češće pješčane oluje. One odnose plodno tlo, a na njegovo mjesto talože pijesak, što ubrzava degradaciju zemljišta i širenje pustinjskih područja.
Kako bi zaustavila taj proces, Kina je 1978. godine pokrenula golemi ekološki projekt pod nazivom Three-North Shelterbelt Program, poznat i kao “Veliki zeleni zid”. Cilj projekta je do 2050. godine zasaditi milijarde stabala oko rubova pustinja Taklamakan i Gobi. Do danas je u sjevernoj Kini posađeno više od 66 milijardi stabala. Iako stručnjaci još raspravljaju o tome koliko je projekt smanjio učestalost pješčanih oluja, rezultati u vegetaciji već su vidljivi. Godine 2024. Kina je dovršila zeleni pojas oko pustinje Taklamakan, čime su stabilizirane brojne pješčane dine. Ujedno je ukupna pokrivenost šumama u zemlji porasla s 10% teritorija 1949. godine na više od 25% danas.
Kako prenosi portal Live Science, znanstvenici su analizirali podatke prikupljene tijekom posljednjih 25 godina. U istraživanju su kombinirali terenska mjerenja vegetacije i satelitske podatke o oborinama, fotosintezi, vegetacijskom pokrovu i kretanju CO₂ u atmosferi. Uz to su koristili i model Carbon Tracker američke organizacije National Oceanic and Atmospheric Administration, koji prati izvore i ponore ugljikova dioksida diljem planeta. Rezultati, objavljeni u znanstvenom časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences, pokazuju jasan trend: vegetacija na rubovima pustinje se širi, a količina CO₂ koju ona apsorbira raste.
Tijekom razdoblja istraživanja utvrđeno je da je u kišnoj sezoni od srpnja do rujna količina oborina bila 2,5 puta veća nego u sušnom dijelu godine. Prosječna mjesečna količina iznosila je oko 16 milimetara. Te dodatne oborine povećale su rast vegetacije, njezinu “zelenost” i fotosintezu na rubovima pustinje. Posljedica je smanjenje koncentracije CO₂ iznad pustinje, s oko 416 dijelova na milijun u sušnoj sezoni na 413 ppm u kišnoj sezoni. Ranija istraživanja sugerirala su da bi Taklamakan mogao biti ponor ugljika, ali su se uglavnom fokusirala na CO₂ koji apsorbira pijesak. Problem je što pijesak nije stabilan spremnik ugljika – s porastom temperature zrak u pijesku se širi i može ponovno osloboditi CO₂.
Nova studija pokazuje da vegetacija uz rub pustinje može biti stabilniji način skladištenja ugljika. Prema riječima profesora Yunga, Taklamakan sada predstavlja prvi uspješan primjer koji pokazuje da je moguće pretvoriti pustinju, barem djelomično, u područje koje aktivno uklanja CO₂ iz atmosfere. Iako još nije potpuno jasno koliko će “Veliki zeleni zid” dugoročno usporiti dezertifikaciju, njegova uloga kao ponora ugljika mogla bi postati važan model za slične projekte u drugim pustinjskim regijama svijeta.