Srbija uvozi najviše oružja od svih zemalja u regiji

Srbija je u posljednjih pet godina uvezla najviše složenog naoružanja na zapadnom Balkanu, pokazuju najnoviji podaci Štokholmskog međunarodnog instituta za istraživanje mira (SIPRI).

Iako su i druge države u regiji povećale vojnu potrošnju, razlika u obujmu nabave ostaje velika. Srbija se tako našla na 37. mjestu u svijetu po uvozu složenih sustava naoružanja, ispred nekih članica EU u regiji, poput Hrvatske i Bugarske, piše DW.

Najveći vojni proračun u regiji
Uz najveći obujam uvoza, Srbija ima i najveće izdatke za obranu u regiji. U razdoblju od 2020. do 2024. godine stvarna vrijednost vojnog proračuna bila je oko šest puta veća od proračuna Albanije, koja je druga po potrošnji na zapadnom Balkanu. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić nedavno je najavio da će zemlja u idućih godinu i pol udvostručiti vojne kapacitete.

Vojni analitičar Aleksandar Radić ističe kako to nije novi trend, podsjećajući da je intenzivnije naoružavanje počelo još 2016., kada je, prema njegovim riječima, Vučić prepoznao politički i ekonomski potencijal nabave oružja. "Kupnja naoružanja često je vođena političkim motivima. Ponekad se stječe dojam da je i sama vojska iznenađena onim što dobije jer se prvenstveno vodi računa od koga se kupuje, a ne što se kupuje", kaže Radić. "Primjerice, ako je Vučić putovao u Peking, možete očekivati da će nakon toga početi pregovori o nabavi vojne opreme iz Kine", dodaje.

Istraživačica SIPRI-ja Katarina Đokić objašnjava pozadinu ulaganja. "Povećana ulaganja u obranu najviše i najdulje primjećujemo u Srbiji. Ondje se tijekom posljednjeg desetljeća stvorio pritisak da se obnovi naoružanje naslijeđeno iz JNA, a politički vrh je u tome prepoznao i političko-simboličku vrijednost. Napetosti s Kosovom vjerojatno su dodatno potaknule razmišljanje da je snažniji arsenal dobar adut u pregovorima s međunarodnim akterima", navodi Đokić.

Od Kine i Rusije do Francuske i Izraela
Prema podacima SIPRI-ja, Srbija je u posljednjih pet godina uvezla složene sustave naoružanja iz 13 različitih zemalja. Najveći dobavljač bila je Kina, ponajprije zahvaljujući nabavi sustava protuzračne obrane srednjeg dometa, dok su najveće donacije stigle iz Rusije i Bjelorusije. Ipak, ta bi se struktura uskoro mogla promijeniti, napominje Đokić. Ako se ostvare već potpisani ugovori, Francuska i Izrael mogli bi postati glavni dobavljači Srbije.

"Ta raznolikost dobavljača meni govori dvije stvari: prvo, Srbija nema vojnog saveznika, i drugo, ima dovoljno novca i spremnosti uzimati kredite za najskuplje sustave naoružanja, zbog čega je privlačan kupac raznim izvoznicima", kaže Đokić za DW.

Ostale zemlje regije znatno zaostaju
Ostale države zapadnog Balkana bilježe znatno manji obujam uvoza naoružanja. Albanija je druga u regiji, ali tek na 103. mjestu u svijetu, s uvozom koji je, prema procjeni SIPRI-ja, oko šest puta manji od srbijanskog. Kosovo se nalazi na 118. mjestu, Sjeverna Makedonija na 138., Bosna i Hercegovina na 144., a Crna Gora na 152. mjestu od ukupno 166 zemalja primateljica složenog naoružanja.

"Zemlje NATO-a u regiji prvenstveno su reagirale na pritiske iz prvog Trumpovog mandata da povećaju vojne izdatke i ulaganja u opremu. Nakon sveobuhvatne ruske invazije na Ukrajinu, uočava se dodatni rast narudžbi naoružanja", objašnjava Đokić. Kada je riječ o BiH, dodaje: "Ne primjećujemo značajnije povećanje ulaganja u vojsku, ali se više ulaže u opremanje policije, što može utjecati na percepciju prijetnje između dvaju entiteta, s obzirom na to kako je policija organizirana."

Većina ostalih zemalja zapadnog Balkana tradicionalno se oslanja na Sjedinjene Američke Države i Tursku kao glavne dobavljače i donatore vojne opreme, a takve nabave često služe i za jačanje političkih odnosa s NATO saveznicima. "Kako planirani vojni izdaci rastu, regija postaje zanimljivo tržište i drugim izvoznicima naoružanja, ponajprije Francuskoj, od koje više zemalja očekuje isporuke različitih sustava", kaže Đokić. "Zanimljiv je i bilateralni odnos Albanije i Italije - Italija je već donirala Albaniji patrolni brod, a zadužena je i za isporuku lakih oklopnih vozila u idućem razdoblju, što financira Europska unija."

Ratoborna retorika i osjećaj nesigurnosti
Katarina Đokić upozorava da ukupan obujam nabavljenog naoružanja u regiji i dalje ostaje relativno skroman u globalnim okvirima. "Kada s nula nabava dođete do nekoliko novih sustava, to u postocima može djelovati dramatično. U kombinaciji s ratobornom retorikom političkih elita i senzacionalističkim izvještavanjem, stvara se osjećaj nesigurnosti kod susjeda, što često služi kao opravdanje za nova ulaganja u naoružanje", kaže ona.

Takvu retoriku dodatno potiču i nedavno potpisani sporazumi o vojnoj suradnji - između Srbije i Mađarske te između Hrvatske, Albanije i Kosova - koje politički lideri često predstavljaju kao nove vojne saveze. "U Albaniji se preuveličava srpska opasnost, jednako kao što u Srbiji politika preuveličava opasnost od svih oko nas. To je spoj politike i propagande koji opravdava poslove s naoružanjem. Hrvatska želi posebnu ulogu u regiji, naročito u odnosu na Srbiju, dok ostale zemlje uglavnom prate širi regionalni trend", ocjenjuje Radić.

I Radić i Đokić suglasni su da se spomenuti sporazumi ne mogu smatrati pravim vojnim savezima. "Ti se sporazumi uglavnom odnose na obuku, zajedničke vojne vježbe i koordinaciju aktivnosti koje bi se velikim dijelom ionako odvijale u okviru NATO-ovih struktura", objašnjava Đokić. U takvim okolnostima, dodaje, NATO i dalje ostaje ključni faktor odvraćanja u regiji, iako će na njegovu buduću ulogu utjecati i šira dinamika unutar samog Saveza.