Sonja Biserko: Šešelj je odao Vučića na Jevrejskom groblju, a jeziva priča o 'Sarajevo safariju'...

Londonski Tajms nastavio je da istražuje priču o 'Sarajevo safariju'. Ugledni britanski list je, pozivajući se na više svjedoka, objavio da je i neimenovana bogata Rumunka početkom devedesetih godina prošloga vijeka snajperom ubila deset građana Sarajeva, grada koji su pod gotovo četvorogodišnjom opsadom držale snage bosanskih Srba.

Predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji Sonja Biserko nije iznenađena što je priča o ovom stravičnom zločinu aktuelizovana nakon toliko decenija.

Razgovarala Tamara Nikčević

"Opsada Sarajeva nije bila samo vojna operacija, već proces potpunog moralnog sloma, u kojem je ubijanje civila normalizovano. Ukoliko se optužbe za 'sarajevski safari' pokažu tačnim, to neće biti samo ratni zločin, već i dokaz dehumanizacije koja prevazilazi ideologiju, naciju i vojsku, i ulazi u sferu kulture nasilja.O ovom događaju se govori tek nakon trideset godina ne zato što činjenice nisu bile poznate ili što istorija nije jasna, već zato što društva tek sada postaju spremna da prihvate ono što ranije nisu mogla podnijeti. Italijanski novinar godinama je istraživao ovaj slučaj, a tek kada je podnio prijavu milanskom sudu, tema je postala predmet različitih medijskih napisa. Nadam se konačno i ozbiljne istrage", kaže Sonja Biserko za Slobodnu Bosnu.

I Vojislav Šešelj je svojevremeno govorio o opsadi Sarajeva i ratovanju njegovih radikala - uključujući aktuelnog predsjednika Srbije Aleksandra Vučića - na Jevrejskom groblju, ali je kasnije demantovao sve što je rekao. Može li Šešelj biti validan svjedok?

Šešeljevo svjedočenje je vazno, jer se postavlja pitanje kako uopšte koristiti izjave političkih aktera koji su istovremeno i učesnici propagande i potencijalni nosioci informacija. Vojislav Šešelj spada u specifičnu kategoriju svjedoka, koju sudska praksa naziva nepouzdanim, a koji ipak posjeduje insajderska saznanja.

Da, ali kada se Vojislavu Šešelju može vjerovati - kada tvrdi da su radikali pucali sa Jevrejskog groblja na Sarajlije ili kada to demantuje?

Činjenica je da Šešelj raspolaže stvarnim informacijama, ali je, kao što je poznato, njegov motiv prije politički interes nego težnja za istinom. Zbog toga njegove izjave imaju vrijednost samo u kontekstu u kojem su izrečene.

O kakvom kontekstu je riječ?

Kada je to rekao, Šešelj je bio u Hagu, sudilo mu se za ratne zločine. Njegovo ponašanje na vlastitom sudjenju u Hagu obilovalo je izjavama koje su imale za cilj da obezvrijede sud i svjedoke tužilaštva, u čemu je i uspio. Ipak, osuđen je za etničko čišćenje Hrvata u Vojvodini i za nepoštovanje suda, ali ne i za zločine u Bosni i Hercegovini. Šešelj, pritom, nije bio puki posmatrač ratnih događaja, već ideološki mobilizator rata i u stalnoj komunikaciji sa vojnim i paravojnim strukturama Srbije. Posebno sa onima koji su ratovali u Bosni i Hercegovini. Njegove kontradiktorne izjave svakako predstavljaju trag za istraživače, ali se uvijek moraju pažljivo provjeravati. Trebalo bi imati u vidu i da su mnoge njegove izjave oscilirale između hvalisanja i kasnijeg poricanja, što ipak ukazuje da se iza propagande vjerovatno nalazilo realno iskustvo nasilja.

Takođe, trebalo bi uzeti u obzir da je, nakon što ga je Vučić – ne bez oklijevanja – 2008. godine napustio i pristupio Tomislavu Nikoliću i novoosnovanoj Srpskoj naprednoj stranci, Šešelj vrijeđao i optuživao Vučića za mnoge štošta. Danas Šešelj zauzima značajno mjesto u Vučićevoj propagandi i dijelom utiče na njegovu politiku.

Sam predsjednik Srbije Aleksandar Vučić demantovao je navode da je na bilo koji način upleten u 'Sarajevo safari'. Vjerujete li mu?

Trenutno ne postoje javno dostupni i pravno održivi dokazi da je Aleksandar Vučić bio lično uključen u tzv. Sarajevo safari. U tom smislu njegov demanti ima pravnu težinu: odgovornost se ne pretpostavlja, već se dokazuje. Vučićevo ime se pominje zbog konteksta — bio je dobrovoljac u četničkom odredu vojvode Slavka Aleksića i fizički prisutan na Jevrejskom groblju u opkoljenom Sarajevu, odakle je tadašnja vojska bosanskih Srba pucala na glavni grad Bosne i Hercegovine. Ta činjenica Vučića čini relevantnim akterom tog vremena, to se ne može poreći. Ipak, krivična odgovornost se mora dokazati. Činjenica da je bio na mjestu zločina svakako ima veliku moralnu težinu, a njegov demanti ne zatvara legitimnu raspravu o političkoj odgovornosti i nasleđu politike tog perioda.

U filmu 'Srpska epika', reditelj Lazar Stojanović prikazuje, kako je kasnije rekao, 'ultranacionalistu iz Rusije', pisca Eduarda Limonova, koji je dolazio u Bosnu i Hercegovinu i, kao gost vojske bosanskih Srba, iz mitraljeza gađao opkoljeno Sarajevo. Predsjednik Vlade Kosova Albin Kurti pozvao je na osnivanje posebnog suda za istragu i suđenje za ubistva bosanskih civila snajperima devedesetih godina prošloga stoljeća. Ima li šanse da se takav sud formira? Na kraju, što bi takav sud značio za Sarajevo, za BiH i za region?

Snimak iz filma „Srpska epika“ iz 1992. godine koji spominjete važan je jer predstavlja jedan od rijetkih audiovizuelnih dokaza prisustva stranih pojedinaca na linijama opsade Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Ipak, sam snimak nije dovoljan za presudu: naime, sud mora dokazati konkretnu žrtvu, uzročnu vezu i individualnu odgovornost, što je najveći problem kod snajperskih ubistava.

Mislim da su šanse za novi međunarodni tribunal male, ali sama ideja premijera Kosova Albina Kurtija značajna je jer pokazuje da rat devedesetih nije društveno završen.

U kojem smislu nije završen?

Haški tribunal je završio sa pravnim procesima koji su se odnosili na komandnu odgovornost, ali nije zatvoreno pitanje pravde za pojedinačne žrtve. Zato se 'Sarajevski safari', Eduard Limonov, snajperi i ostali i dalje pojavljuju u javnosti. Naprosto, sjećanje na te zločine još je živo.

Italijanska istraga o 'Sarajevo safariju' počela je 9. februara 2026. godine, saslušanjem Italijana osumnjičenog da je u tome učestvovao. Očekujete li da neko iz Srbije bude pozvan kao svjedok?

Ne mogu da odgovorim na Vaše pitanje, jer nemam dovoljno informacija. Moguće je da postoje svjedoci, ali ostaje otvoreno pitanje da li su dovoljno hrabri da se oglase. Moramo uzeti u obzir i bezbjednosni aspekt, znate... Možda bi neko ko više nije u zemlji mogao biti svjedok u tom procesu. Ipak, sve su to hipoteze, a ne bih ulazila u nagađanja.

Očekujete li uopšte da će ovaj slučaj imati sudski epilog?

Veoma teško. Trideset godina nakon što su zločini počinjeni, veoma je teško ući u balističko i identitetsko dokazivanje. Sigurna sam da se sud u Srbiji neće u to upuštati. Moguće je, međutim, da se postupak pokrene u Bosni i Hercegovini, ali i to je dosta neizvjesno.

Zašto je onda ovaj slučaj uopšte otvoren? Sami kažete da je o tome pisala i da još piše ozbiljna zapadna štampa.

Svjedoci smo globalnog urušavanja poverenja u institucije i početka otvaranja arhiva: govore svjedoci koji su ćutali, pokreću se istrage koje nisu političke. Riječ je o dubokoj krizi legitimiteta elita. Na raznim stranama isplivavaju priče kao što su lov na civile ili, pak, Epstinov skandal koji otkriva kako zapadni moćnici pokušavaju da zatrpaju aferu i sl. Ako se 'Sarajevo safari' potvrdi, stvari će se iz sfere ratnog zločina pomjeriti u sferu antropološke degradacije. Ako je pucanje na civile postalo iskustvo koje se kupuje, rat više nije samo politika, nego tržište nasilja.

Sa druge strane, od tog gnusnog zločina je prošlo trideset godina, što je ključna granica u studijama sjećanja. Neposredni počinioci počinju da umiru, svjedoci progovaraju, a političke zaštite slabe. Ono što uznemiruje nije samo brutalnost, nego činjenica da je to Zlo bilo moguće i — tolerisano.

I o Epstajnu se, na primjer, govori decenijama, prvi put je osudjen 2009. Ipak, moćnici su nastavili druženje sa njim. Sada kada je skandal poprimio takve razmere da Kralj Čarls hapsi rođenog brata, princa Adrujua, kako bi spašavao monarhiju, ne bi me čudilo da, nakon što je strah zaista prešao na drugu stranu, počnu da se javljaju oni koju mogu da svjedoče i o 'Sarajevo safariju'.

Koliko ovaj skandal može uticati na status predsjednika Vučića u međunarodnim krugovima?

Gotovo u isto vrijeme napisi o 'Sarajevo safariju' objavljeni su svim vodećim svjetskim medijima. Bez obzira na to kakav će biti epilog sudskog procesa, hoće li i ko će biti osuđen, taj skandal baca veoma ružno svjetlo na Vučićeve aktivnosti tokom devedesetih godina prošloga vijeka, odnosno, potvrđuju optužbu da je podržavao srpsku agresiju na Bosnu i Hercegovinu.

Kakva je uopšte danas pozicija predsjednika Vučića u tom smislu? Opozicija tvrdi da je predsejdnik Srbije nekako u isto vrijeme ostao bez sva četiri 'stuba' ili 'stolice' svoje vanjske politike. Imaju li osnova takve tvrdnje?

Na međunarodnom planu, Aleksandar Vučić je u velikoj mjeri izgubio politički kapital koji je godinama gradio. Ključni globalni akteri – Sjedinjene Američke Države, Rusija, Kina i Evropska unija – danas ga posmatraju sa rastućim nepovjerenjem.

Zašto?

Zato što je spoljna politika Aleksandar Vučić ušla u fazu iscrpljenosti. Njegov dugogodišnji model transakcione diplomatije — balansiranja između EU, Rusije i drugih globalnih aktera — pokazao se kao kratkoročno održiv, ali dugoročno nefunkcionalan. Manipulacije, kontradiktorne poruke i sistematsko izbegavanje jasnog geopolitičkog opredeljenja na kraju su dovele do gubitka povjerenja. U uslovima duboke polarizacije međunarodnih odnosa, posebno nakon rata u Ukrajini, prostor za takvo balansiranje praktično je nestao.

Za EU, Vučić ostaje relevantan ne zbog demokratskog legitimiteta, već zato što se Srbija percipira kao potencijalni faktor nestabilnosti u regionu. Njegov revizionistički odnos prema ratovima devedesetih, uz političku i simboličku podršku Moskve, i dalje opterećuje regionalne odnose i podriva proces pomirenja. Ono što danas vidimo nije spektakularan slom njegove vanjske politike.

Nego?

Nego i postepeni gubitak kredibiliteta. I to na svim stranama. A bez povjerenja, transakciona politika prestaje da funkcioniše. Sve u svemu, uprkos pokušajima da balansira između Vašingtona i Moskve na račun odnosa sa EU, Vučić nije uspio da sebi obezbijedi stabilnu međunarodnu poziciju. Naprotiv: pokazuje se da ga i Rusija i Zapad doživljavaju kao potrošnu robu. Neizvjesna sudbina energetskog sektora i kompanije NIS (Naftna industria Srbije) i neodogovornost vlasti da na vrijeme rješava taj problem dovelo je Srbiju na ivicu ozbiljne energetske i ekonomske nestabilnosti. Vučić sada pokušava da povrati međunarodni imidž brojnim i učestalim putovanjima - Davos, Minhen, Ankara, pa Indija - ali su ona bez strategije i jasne orijentacije. Lako je uočljivo da Vučić pokušava da i dalje sjedi na više stolica i, što je najvažnije, i dalje se ne opredjeljuje za EU, iako je to jedina realna i najbolja opcija za Srbiju.

Imate li utisak da na unutrašnjem planu, uprkos protestima, predsjedniku Srbije dosta bolje ide nego na vanjskom?

Vučić je na unutrašnjem planu odavno izgubio je legitimitet, ali se donekle konsolidovao zahvaljujući prije svega represiji i činjenici da i dalje kontroliše ključne mehanizme vlasti. Opozicioni mediji navode da je poslednjih meseci smijenio brojne policijske i ostale funkcionere sa važnih pozicija, te da novim zakonima - 'Mrdićevim zakonima' - pokušava da podredi sudstvo i tužilaštvo. Po mom mišljenju, to samo pokazuje da se neki procesi odvijaju i unutar samog Vučićevog okruženja. U tom smislu, u Srbiji se trenutno može govoriti o balansu nemoći.

Što je onda realna alternativa politici režima - proruski 'liberalni nacionalista' na čelu studentske liste ili neformalna grupa otvoreno prozapadnih, proevropskih opozicionih stranaka? Koliko je snažna ta proevropska opozicija, koju kao da jednako sapliću i režim i dio studentskog pokreta?

Realna alternativa Vučiću nisu ni 'liberalni nacionalisti' iz studentskog miljea, ni proevropske partije same po sebi. Prava alternativa mogla bi biti samo jedinstveni front — studenti kao nosioci legitimnosti i opozicija kao nosilac institucionalne tranzicije. Ipak, nije realno očekivati brze promjene; proces otrežnjenja je u toku zahvaljujući studentima, ali to ne znači da postoji politička artikulacija koja bi se mogla nazvati proevropskom. Tim prije što posle četiri decenije radikalnog nacionalizma i populizma, veliki iskorak ka Evropi nije moguć preko noći. Srbija je formalno na evropskom putu, ali Vučićevi mediji kontinuirano šire antizapadni narativ.