Upoznajte Chrysalis, svemirski brod od 58 kilometara, dizajniran da odvede hiljade ljudi sa Zemlje

Trebalo bi mu četiri stoljeća da stigne do odredišta. Prevozio bi 2.400 ljudi koji nikada ne bi vidjeli svijet koji su napustili, niti onaj koji će njihovi potomci jednog dana naseliti. Morao bi stvoriti vlastitu gravitaciju, uzgajati hranu, reciklirati svaki molekul vode i zraka, te očuvati tehničko i kulturno znanje kroz 16 generacija kako bi završio putovanje koje nijedna ljudska misija nikada nije pokušala.

Dizajn Chrysalisa, koji je pobijedio na međunarodnom takmičenju 2025. godine, precizira kako bi se takav brod mogao izgraditi. Dokumentacija se proteže na stotine stranica i uključuje arhitektonske prikaze unutrašnjih pejzaža, budžete za poljoprivredne module, proračune rotacije za umjetnu gravitaciju i modele upravljanja koji bi spriječili društveni kolaps tokom 400 godina izolacije.

Umjetna gravitacija i fizička ograničenja

Ono što Chrysalis razlikuje od prijašnjih koncepata jest visoki nivo integracije sistema. Dizajn ne polazi od pretpostavke da će tehnologija za održavanje života ili dugotrajni pogon jednostavno postati dostupna, već definiše kako bi se ti sistemi mogli povezati, koje bi redundancije bile nužne i gdje nauka još nema rješenja.

Umjetna gravitacija bila je temelj svake strukturne odluke. Prema analizi koju je objavio ABC Science, ljudi osjećaju dezorijentaciju pri rotacijama većim od dva okreta u minuti. Da bi se simulirala gravitacija s tom niskom rotacijom, stanište mora biti ogromno — čak 58 kilometara dugo, s ugniježđenim cilindrima koji se okreću u suprotnim smjerovima. Vanjski slojevi bi stvarali centrifugalnu silu ekvivalentnu 0,9 Zemljine gravitacije, dok bi unutrašnje ljuske rotirale u suprotnom smjeru radi stabilnosti strukture.

Taj prečnik nije simboličan — on proizlazi iz fizikalnog minimuma potrebnog da ljudi ne osjete mučninu pri rotaciji. Nijedan sadašnji orbitalni objekt ne bi mogao sastaviti strukturu te veličine, niti bi današnji lansirni sistemi mogli podići njene komponente sa Zemlje. Projekt stoga predviđa montažu u jednoj od Lagrangeove tačke, gravitacijski stabilnih područja koja NASA opisuje kao idealna za rad velikih svemirskih konstrukcija.

Pogon, energija i održavanje života

Chrysalis predviđa fuzijski pogon koji koristi helij-3 i deuterij, uz godinu ubrzanja, 400 godina krstarenja i godinu usporavanja. No početkom 2026. godine ne postoji operativan fuzijski reaktor pogodan za svemirske letjelice. Istraživački planovi predviđaju demonstracijske reaktore tek za nekoliko decenija, a dodatni izazovi — dugoročna zaštita, radijacija, održavanje u vakuumu — ostaju neriješeni.

Zaštita od zračenja predstavlja poseban problem. Galaktičke čestice i solarni događaji zahtijevali bi slojeve zaštite deblje od svega što se danas može lansirati. Neki konkurentski projekti predlagali su smještanje staništa unutar šupljeg asteroida, ali Chrysalis se oslanja na konvencionalnu strukturalnu zaštitu koja još ne postoji.

Najveća nepoznanica, međutim, ostaje ekološko zatvaranje — potpuna samoodrživost biosfere. Eksperimenti na Međunarodna svemirska stanica postižu do 98% recikliranja vode, ali održavanje stabilne atmosfere bez vanjske intervencije ostaje neostvareno. Projekti poput Biosfera 2 pokazali su koliko je teško uspostaviti trajno balansiran zatvoreni ekosistem. Chrysalis predviđa integrisane biološke cikluse koji bi morali funkcionisati četiri stoljeća — nešto što nijedno istraživanje još nije postiglo.

Društvena arhitektura i psihološki izazovi

Takmičenje Projekt Hyperion zahtijevalo je od timova da se bave i pitanjem društvene stabilnosti tokom višestoljetnog putovanja. Tim Chrysalis je modelirao strukturu zajednice prema iskustvima izolovanih stanica na Antarktiku, gdje duža izolacija uzrokuje mjerljive psihološke napetosti.

Predložena društvena organizacija podrazumijeva zajednički odgoj djece umjesto klasičnih porodica, dobrovoljno planiranje rađanja radi kontrole populacije i upotrebu vještačke inteligencije kao pomoćnog mehanizma donošenja odluka. Cilj je očuvanje tehničkog i kulturnog kontinuiteta tokom 16 generacija ljudi koji se nikada neće sresti.

Autori projekta priznaju da za takav eksperiment ne postoji nikakvo empirijsko iskustvo. Posade podmornica i svemirskih stanica provode mjesece u izolaciji, a ne živote. Chrysalis zato ne nudi gotov model, već mapu otvorenih pitanja — katalog prepreka koje bi čovječanstvo moralo riješiti prije nego što se usudi započeti putovanje dugo 400 godina.