Merz i Carney: Zapad između vizije i hladne računice

U trenutku kada se međunarodni poredak vidljivo klima, razlika između liderstva koje nudi smjer i politike koja samo upravlja krizom postaje presudna. Dva govora iz posljednjih sedmica, jedan iz Minhena i drugi iz Davosa, pokazala su koliko se Zapad može razići u odgovoru na istu dijagnozu.

Njemački kancelar Friedrich Merz u svom nastupu na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji ponudio je ambicioznu analizu: Njemačka je, kako je poručio, godinama imala “normativni višak” – mnogo moralnih ambicija, a premalo realne moći da ih sprovede. U toj ocjeni ima logike, ali problem nastaje u zaključku koji iz toga izvodi: umjesto jačanja kapaciteta, poruka zvuči kao poziv da se smanji ambicija i spusti standard.

Kanadski premijer Mark Carney, govoreći na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu, polazi od slične početne tačke – poredak zasnovan na pravilima više ne funkcioniše kao nekad. Ipak, njegov odgovor ide u suprotnom smjeru: traži da se prestane živjeti u iluziji o starom poretku, da se otvoreno prizna promjena, ali i da se gradi nova arhitektura saradnje. Suština njegove poruke je dosljednost: ista mjerila za saveznike i rivale, a međunarodno pravo ne smije zavisiti od toga ko je “naš”, a ko “njihov”.

Tu se otvara ključno pitanje: jesu li vrijednosti nešto čega se odričemo kada ih ne možemo u potpunosti provesti, ili su one kompas koji određuje smjer čak i kada su okolnosti teške? Vrijednosti nisu stavka koju brišemo iz plana zato što je nismo ispunili. Logičniji odgovor na nedostatak moći nije spuštanje standarda, nego jačanje sredstava da standardi imaju težinu.

Dodatni teret Merzovoj poziciji daje selektivna primjena principa. Njemačka je prema jednom tumačenju pravno obavezna da postupi po nalozima Međunarodnog krivičnog suda: u slučaju ruskog predsjednika Vladimira Putina ta obaveza je brzo i jasno priznata, dok se u slučaju izraelskog premijera Benjamina Netanyahua šalju signali koji relativizuju primjenu istog pravila. Uz to, izjave koje opravdavaju tuđe vojne poteze kao “posao” urađen “za sve nas” dodatno nagrizaju uvjerljivost pozivanja na međunarodno pravo kao temelj partnerstava.

U svijetu u kojem pravila slabe, najveća opasnost nije samo povratak politike sile, nego gubitak uvjerenja da pravila uopće vrijedi braniti. Upravo zato razlika između inspiracije i kalkulacije nije stvar stila, nego pitanje budućeg smjera.