Sramota sistema: kada “djeca su mi vani” postane objašnjenje za samoću

Rečenica „djeca su mi vani“ sve češće se koristi kao kratko objašnjenje za samoću, nemoć i svakodnevne probleme starijih ljudi u Bosni i Hercegovini. Iza tih nekoliko riječi krije se duboka društvena rana koju sistem uporno ignoriše.

Priča jedne starije žene, koja se sama bori sa klizavim trotoarima, osnovnim obavezama i strahom da zatraži pomoć, otvara pitanje odgovornosti društva prema onima koji su ostali sami. Njena djeca žive i rade u inostranstvu, kao i djeca hiljada drugih roditelja, ali njihovo odsustvo ne bi smjelo značiti i odsustvo brige.

U mnogim sredinama sela i manji gradovi gotovo su ostali bez mlađe populacije. Stariji ljudi ostaju bez ikoga ko bi im pomogao da odu do prodavnice, ljekara ili da riješe najosnovnije životne potrebe. Umjesto organizovane pomoći, prepušteni su sami sebi i vlastitoj snalažljivosti.

Poseban problem predstavlja osjećaj srama. Stariji često izbjegavaju tražiti pomoć jer ne žele biti teret drugima. Sistem im ne nudi jasna rješenja, a društvo se naviklo da samoću pravda odlaskom mladih, kao da je to dovoljno objašnjenje.

Ova priča nije izuzetak, već pravilo koje se ponavlja širom zemlje. Pitanje koje ostaje jeste da li će se društvo i institucije suočiti s realnošću i ponuditi dostojanstvenu podršku starijima, ili će rečenica „djeca su mi vani“ i dalje biti izgovor za sistemski nemar.