Mapa novog poretka: Ovako Trump, Putin i Xi zamišljaju svijet, pogledajte kome bi pripao Balkan

U distopijskom romanu Džordža Orvela 1984 svijet je podijeljen na tri velike sfere uticaja – Okeaniju, Evroaziju i Istočnu Aziju – koje su u stalnom ratu, dok se savezništva mijenjaju bez ikakvog objašnjenja.

Kako piše historičarka Anne Applebaum u tekstu za The Atlantic, istina se u tom svijetu prilagođava trenutnoj političkoj potrebi, a građanima se poručuje: „Oduvijek smo bili u ratu s Istočnom Azijom.“

Iako je Orvelov svijet fikcija, Applebaum upozorava da ideja o podjeli planete na sfere uticaja danas sve više izlazi iz okvira književnosti i ulazi u realnu politiku. Prema toj viziji, Azijom bi dominirala Kina, Evropom Rusija, a Zapadnom hemisferom Sjedinjene Američke Države.

Ta ideja je, kako navodi, godinama kružila uglavnom ruskim političkim krugovima, posebno među onima koji žele kontrolu nad takozvanim „bližim inostranstvom“. Međutim, tokom drugog mandata Donalda Trampa, koncept sfera uticaja počeo je da se širi i u Washingtonu.

„Mi vama Venecuelu, vi nama Ukrajinu“
Još 2019. godine Fiona Hill, tadašnja zvaničnica Savjeta za nacionalnu sigurnost u Trampovoj administraciji, svjedočila je pred američkim Kongresom da su ruski zvaničnici nudili svojevrsnu geopolitičku trgovinu: „Mi vama Venecuelu, vi nama Ukrajinu“.

Od tada se, prema Applebaum, u američkoj politici sve jasnije napušta ideja univerzalnih vrijednosti, a sve više se promoviše gola dominacija velikih sila. Nova Strategija nacionalne sigurnosti Trampove administracije otvoreno govori o američkoj prevlasti na zapadnoj hemisferi, dok se istovremeno relativiziraju prijetnje koje dolaze iz Rusije i Kine, prenosi Nova.

Tramp je u međuvremenu doveo u pitanje suverenitet čak i saveznika poput Danske, Kanade i Paname, a vrhunac takve politike bila je vojna akcija protiv venecuelanskog diktatora Nikolasa Madura.

Iskrivljena Monroova doktrina
Iako ta akcija podsjeća na ranije američke intervencije u Latinskoj Americi, Applebaum ističe da je retorika kojom ju je Tramp opravdavao potpuno nova – i zabrinjavajuća. Na konferenciji za novinare Tramp nije spomenuo demokratiju, ljudska prava niti međunarodno pravo.

Umjesto toga, pozvao se na iskrivljenu verziju Monroove doktrine iz 1823. godine, poručivši: „Američka dominacija na Zapadnoj hemisferi više nikada neće biti dovedena u pitanje.“

Najavio je da će SAD „voditi“ Venecuelu, ali nije objasnio kako niti ko bi to radio. Kada je upitan o Mariji Corini Machado, liderici venecuelanske opozicije i dobitnici Nobelove nagrade za mir, Tramp ju je omalovažio riječima: „Ona je vrlo draga žena, ali nema poštovanje unutar zemlje.“

To je, podsjeća Applebaum, u potpunoj suprotnosti s činjenicom da je opozicioni kandidat Edmundo González Urrutia na izborima 2024. godine osvojio dvije trećine glasova, dok Maduro nikada nije ponudio dokaze za svoju proglašenu pobjedu.

Sila kao jedini princip
Applebaum zaključuje da Trampa uopće ne zanima pitanje legitimnosti. Prije hapšenja Madura nije konsultovao Kongres, saveznike ni susjedne države, a pravno obrazloženje – optužnica za trgovinu drogom – djeluje selektivno, naročito jer je Tramp u međuvremenu pomilovao bivšeg predsjednika Hondurasa osuđenog za isto krivično djelo.

„Ništa od ovoga nema smisla, ali to i nije poenta“, piše historičarka. Kao i u 1984, logika nije potrebna ako važi pravilo da „sila daje pravo“.

U takvom svijetu manji narodi nemaju glas, demokratija i transparentnost postaju suvišne, a interesi ljudi koji žive u tim državama nisu važni imperijalnim silama koje žele njihove resurse.

Putin, Xi i isti rječnik
Reakcije Moskve i Pekinga na Trampove poteze bile su iznenađujuće blage, uprkos njihovim ogromnim ulaganjima u Venecuelu. Razlog, smatra Applebaum, leži u činjenici da Tramp koristi isti narativ kao i oni.

„Ukrajina pripada ruskoj sferi“ – to je osnovni argument Vladimira Putina. „Tajvan je dio kineske sfere“ – moglo bi biti opravdanje Xi Jinpinga ako se odluči na napad.

Međutim, autorica upozorava da je ideja potpune kontrole iluzija. Evropska unija ima višestruko veći BDP od Rusije, a nijedna azijska država ne želi postati kineska kolonija. Isto važi i za američku „sferu“.

Opasna zabluda
Venecuela, kako navodi jedan bivši američki ambasador, ostaje „propala država prožeta ilegalnim oružanim grupama“. Režim nije nestao, vojska i paravojske i dalje postoje, a američka dominacija svodi se na prijetnje i povremene intervencije.

Najdublja Trampova greška, zaključuje Applebaum, jeste uvjerenje da mali narodi neće pružiti otpor. „Ljudi koji su se godinama borili za pravdu i slobodu neće željeti živjeti u novoj diktaturi, čak i ako je ona uz američku podršku.“

Ako SAD postanu samo „regionalni nasilnik“, upozorava historičarka, bivši saveznici zatvorit će svoja vrata. Umjesto jačanja, Amerika bi mogla ostati bez saveznika, bez tržišta i, na kraju, bez ikakvog stvarnog uticaja.