Grad u kojem svi stanovnici žive u istoj zgradi od 196 stanova

Stanovnici grada Whittiera na posao i u prodavnicu idu liftom, a priča se da neki od njih godinama nisu kročili izvan zgrade u kojoj žive.

Nekada je jedini put do malenog grada Whittiera na jugozapadu Aljaske bio brodom ili vozom, kada su vremenski uslovi dozvoljavali. Međutim, kada je željeznički tunel iz Drugog svjetskog rata rekonstruisan, stanovnici i posjetioci su do tog neobičnog mjesta na sjeveru mogli stići i automobilom.

Posjetiocima klaustrofobična, a stanovnicima oslobađajuća vožnja tunelom svakako je olakšala život u Whittieru. Oni koji žele putovati tim putem moraju dobro isplanirati vrijeme jer se smjer prolaska naizmjenično mijenja svakih sat vremena, a ko poželi da se vrati u grad nakon 22:30, neće imati sreće. Ljudi koji spavaju u automobilima nedaleko od tunela jer su propustili posljednji prolaz uobičajen su prizor, piše Pun kufer.

Zarobljenici Whittiera

Kada je izbila pandemija, stanovnici su se našli u još većoj izolaciji jer su u grad smjeli ući samo oni, njihovi najbliži i zaposleni u kompanijama koje tamo posluju. Taj neobični grad od ostatka svijeta odvajaju i nemilosrdne padavine. Godišnji prosjek snijega iznosi pozamašnih 6,7 metara. Ipak, kada napada snijeg, stanari ne moraju napuštati zgradu u kojoj žive. Zbog svega toga ne čudi što mnogi stanovnici nose majice s natpisom „zarobljenik Whittiera“.

U betonskoj zgradi iz doba Hladnog rata smješteni su stanovi, bolnica, gradska uprava i škola. Begich Towers Incorporated, s 14 spratova i 196 stanova, u ovim krajevima poznat jednostavno kao BTI, u snježnom okruženju Whittiera djeluje poput fatamorgane. Izgrađen da preživi granatiranje, BTI svake godine podnese šest mjeseci kiše, nakon čega slijedi šest mjeseci snijega i vjetra koji divlja brzinom od 130 kilometara na sat.

Liftom na posao i u školu

Iznutra BTI djeluje poput bilo kojeg masivnog stambenog kompleksa u velikom gradu. Ali ako izađete napolje u šetnju, nećete naći mnogo mjesta na koja možete otići.

Putovanje na posao u vrijeme špica u Whittieru znači zaustavljanje liftom na svakom spratu. No čak i kada je hladno, zaposleni mogu na posao u sandalama. Prije dolaska na radno mjesto roditelji se spuštaju u podrum kako bi kroz prolaz nalik bunkeru odveli djecu u školu. U kompleksu ćete pronaći i prodavnice, restorane, poštu, knjižaru, pa čak i crkvu.

Priča se da neki ljudi sedmicama, mjesecima, a možda čak i godinama nisu kročili izvan BTI-ja.

„Grad s jednim krovom“

Stanovnici zgrade, odnosno grada, nalik su jednoj velikoj, jednako disfunkcionalnoj porodici u kojoj svi znaju gotovo sve o svima.

Neki su ljudi došli u taj izolirani kraj kako bi započeli ispočetka i zaradili. Ako nisu željeli da ih neko pronađe, u BTI-ju su se lako mogli sakriti od ostatka svijeta.

„Bila sam prestravljena kada sam prvi put izašla iz tunela. Grad mi je izgledao kao iz horora“, rekla je Brenda Tolman za CNN o Whittieru, koji se naziva i „grad s jednim krovom“, u kojem živi oko 200 ljudi.

Koliko god to spolja djelovalo neobično, stanovnici Whittiera pomirili su se s tim da priroda oblikuje njihov život. A za sreću u tom neobičnom gradu itekako je važno da stanovnici budu dobri sami sa sobom, jer im u suprotnom život može postati vrlo neprijatan.