Ovo je vic o Titu zbog kojeg je novinarka završila na Golom otoku

U Jugoslaviji se o Josipu Brozu Titu nije smjelo govoriti ni u šali, čak ni u privatnosti vlastitog doma. Primjer novinarke Žene Lebl pokazuje do koje je mjere taj tabu bio opasan — završila je na Golom otoku samo zato što je ispričala vic o Titu.

Tada, krajem četrdesetih, Tito je u javnosti bio slavljen gotovo kao božanstvo. Pjevale su mu se pjesme, a upravo je jedna od njih, „Druže Tito, ljubičice bijela“, postala povod tragediji mlade novinarke. Žena Lebl imala je samo 22 godine kada je 1949. uhapšena i osuđena na dvije i po godine zatvora.

Rođena u Beogradu u jevrejskoj porodici, Lebl je preživjela nacistički logor tokom Drugog svjetskog rata, ali joj ni poslijeratni režim nije donio mir. O njenom slučaju rijetko se pisalo, a tek je Politika 2013. godine, četiri godine nakon njene smrti, objavila detaljan tekst o tome kako je zbog vica o Titu završila na Golom otoku.

Prema tekstu, sve je počelo kada joj je kolega u redakciji ispričao šalu o Jugoslaviji koja je „pobijedila na međunarodnom takmičenju cvijeća jer je imala bijelu ljubičicu tešku sto kilograma“ — jasna aluzija na popularnu pjesmu o Titu. Žena je vic prepričala drugima u redakciji, što je bilo dovoljno da je prijave. Ubrzo su je uhapsila dvojica pripadnika UDB-e, optuživši je da je širila neprijateljsku propagandu i da nije prijavila osobu od koje je čula „antisocijalistički vic“.

Prebačena je najprije u zloglasni zatvor Glavnjača, zatim u logore Ramski rit, Zabelu, Grgur i naposljetku na Goli otok. U periodu od aprila 1949. do oktobra 1951. prošla je kroz pet zatvora, a vlasti su od nje uporno tražile da oda kolegu od kojeg je čula šalu. Odbila je. Kasnije je isključena iz Udruženja novinara Jugoslavije i zabranjeno joj je baviti se novinarstvom.

Nakon raspada Jugoslavije, Lebl je objavila autobiografsku knjigu „Ljubičica bijela“, koja je postala bestseler u Izraelu. U njoj je detaljno opisala uslove u zatvorima, posebno na Golom otoku, gdje je mučila žeđ, glad i težak fizički rad. Malo je tada bilo poznato da su na Golom otoku bile zatočene i žene.

„Samo žedni znaju cijeniti vodu“, napisala je. „Okružene morem, bile smo žedne do ludila. Naučile smo koliko je teško iščupati stijenu iz njenog prirodnog okruženja. Djevojke su se pretvarale u starice, ispadali su im zubi, razbolijevale su se kad bi čule da ih se porodice odriču jer su proglašene neprijateljima naroda.“

Žena Lebl ostala je simbol apsurdne represije Titovog režima, u kojem je i običan vic mogao značiti godine zatvora i slom života.