Hrvati naglo postali svjesni da se nešto loše sprema: Zapad je uzdrman, dižu se stare sile

U nedjelju 13. srpnja, u šetnji prekrasnom Crikvenicom, opazio sam da na licima ljudi, odnosno gostiju, više nema one vedrine i spokoja kao nekad, što se očekuje kada godišnji odmor provodite s obitelji. Odraz njihovih lica, vjerojatno i nesvjesno, jednostavno ukazuje na zabrinutost, neizvjesnost – rekao bih čak i na strah od onoga što donosi sutra. Gotovo pa predosjećaj da se u Europi nešto loše sprema. 

Zapravo, ta prigušena sjena zabrinutosti na njihovim licima samo je odraz stvarne i sve tamnije i dublje sjene koja se postupno nadvija nad Europom u kontekstu potpuno poremećenih geopolitičkih odnosa na kontinentu – naravno, i globalno – koji eskaliraju velikom brzinom. Nedvojbeno se naši gosti – koji, kao i svi mi, velik dio slobodnog vremena provode na mobitelima čitajući između ostalog i razne dramatične vijesti koje ne ostavljaju prostora za prevelik optimizam – u svojoj nutrini pitaju hoćemo li i iduće godine, možda i ikada više, uopće moći doći na more i uživati u čarima koje ono pruža?

I tu, konačno, ulazimo u srž problema: u neviđenu geopolitičku, ne više utakmicu (jer pravila već odavno nema da bila riječ o igri), nego pravu pravcatu borbu između velikih kontinentalnih i globalnih igrača koja poprima sve oštriji karakter i dopušta primjenu sve oštrijih metoda uvjeravanja suprotne strane da je upravo ona ta koja je u krivu i da stoga mora popustiti ili snositi posljedice. Zasad je to još uglavnom na razini političke i diplomatske retorike, ali, nažalost, sve više i u smislu poduzimanja praktičnih poteza uvjeravanja, pa su sjene na licima gostiju itekako razumljive. Krenimo onda redom i pogledajmo što nam se to svima skupa sprema u režiji onih koji se smatraju gospodarima svijeta, a time i naših sudbina.

Poremećeni lanci
Sjedinjene Države, u samo pola godine vladavine Donalda Trumpa, uspjele su svijet okrenuti naglavce. Pozadina svega – i to se više uopće ne skriva – jest geopolitička borba SAD-a protiv Kine i Rusije za novi ustroj svijeta. Onaj dosadašnji, poslijeratni, preciznije posthladnoratovski, definitivno je prestao postojati. Jednopolarnost – globalna dominacija Zapada, potpuno je uzdrmana pred naletom ojačanih starih i novih sila koje se sada u političkom i analitičkom svijetu općenito nazivaju Globalni jug ili pak globalna većina (ovo posljednje voli koristiti ruska politika s obzirom na to da je Rusiju zbog geografske zadanosti teško pozicionirati u Globalni jug, iako, geopolitički gledano, sada njemu nedvojbeno pripada).

Težište ove borbe globalnih “teškaša” sada se prebacilo na zemlje nekadašnjeg Trećeg svijeta, a taj je termin ustupio mjesto Globalnim jugu. Ako ni zbog čega drugog, a ono jednostavno zato što “treći svijet”, kao naziv za siromašne nije prikladan za ono što sada predstavlja, a to je velika većina država, među kojima egzistiraju i globalne velesile i brzorastuće gospodarske sile – od Kine preko Indije, Brazila, arapskih monarhija, Turske itd.

U borbi za njihovu naklonost (čitaj podaništvo) Donald Trump odlučio se upotrijebiti “meku silu”, trgovinsku politiku (prije svega carinsku, ali i sankcijsku prema određenim proizvodima konkurentskih država poput suvremenih mikročipova u odnosu prema Kini), kojom je potpuno poremetio globalnu trgovinu i opskrbne lance. I to bez razlika između američkih suparnika i saveznika poput Kanade, Europe, Japana ili Južne Koreje. Svatko je od njih dobio ili će dobiti “svoju porciju”. Dok pišem ovaj tekst, stigla je vijest (The Brussels Times) prema kojoj u velikoj belgijskoj i jednoj od najvećih europskih luka, Antwerpen-Brugesu, već mjesecima stoje “zarobljene” tisuće automobila pa se luka zapravo pretvorila u “ogromno parkiralište”.

Kaos u Antwerpenu
Riječ je o tome da je zbog 25-postotnih carina na strane automobile koje je Amerika uvela u proljeće u sklopu Trumpova nastojanja da oživi svoj, nekoć dominantni, automobilski sektor, nastao zastoj u izvozu koji je stvorio “čep” u toj velikoj izvoznoj luci. Te carine povećale su cijene tih automobila za tisuće dolara. Sada zapravo svi čekaju spas u eventualnom sporazumu između SAD-a i Europske unije do 1. kolovoza, nakon što je Trump nedavno ponovno šokirao Uniju rekavši da će joj uvesti carine od 30 posto zbog nepostizanja carinskog sporazuma u tromjesečnom roku koji joj je (i svima drugima u svijetu) bio zadao, a koji je istekao početkom srpnja. Ne slučajno, dao joj je rok do početka kolovoza da s SAD-om postigne sporazum. Naravno, prihvatljiv za SAD koji s EU-om ima trgovinski deficit od oko 235 milijardi dolara (nejednako raspoređen prema državama članicama, pri čemu najveći suficit sa SAD-om imaju Irska i Njemačka – veći od 85 milijardi dolara – pa bi one, a posebno njemačka automobilska industrija, u slučaju nepostizanja sporazuma platile i najveću cijenu). U Irskoj bi zapravo najdeblji kraj izvukle “odbjegle” američke visokoprofitabilne farmaceutske tvrtke (Pfizer, Eli Lilly i Johnson&Johnson) i visokotehnološki divovi (Apple, Google i Meta) koji su pobjegli od američkog korporativnog poreza od 21%, koji je u Irskoj znatno manji – svega 15 posto.

Kako god bilo, podaci koje je objavila belgijska luka pokazuju da je od svibnja izvoz osobnih automobila i kombija u SAD pao za 14,3%, dok je izvoz kamiona pao za 31,5%. Potonje uključuje traktore i građevinska vozila.

Ali carinska kriza nije jedini čimbenik koji doprinosi zagušenju luke Antwerpen-Bruges. Savršena oluja štrajkova, niska razina vode u rijeci Rajni i Panamskom kanalu te nestabilnost na Bliskom istoku stvorili su uska grla, vršeći značajan pritisak na lučke terminale.

Globalna trgovina
Ovdje treba reći da, osim europskih i drugih proizvođača, najveću štetu trpe američki građani kojima su ti automobili sada skuplji za navedeni carinski iznos, a isto vrijedi i za sve druge strane proizvode koji su došli na udar Trumpove carinske politike. Amerikanci sada kupuju jeftinije američke proizvode, ali stvar je u tome da alternative ovim posljednjima nema dovoljno.

Nemoguće je, naime, jednim potezom pera preko noći promijeniti uhodani višedesetljetni mehanizam globalne trgovine. Za pokretanje domaće industrije potrebno je, osim vremena za izgradnju novih proizvodnih kapaciteta, i dodatno financijsko ulaganje, školovani kadar i – što je za biznis najvažnije – konkurentnost na tržištu, koja se, međutim, najčešće postiže jeftinom radnom snagom zbog koje su zapadni investitori, uostalom, i premještali proizvodnju u zone svijeta s jeftinom radnom snagom i što im je i omogućilo da postanu ono što danas jesu – enormno bogate megakorporacije čiji dioničari postojano trljaju ruke i od čega ne namjeravaju tek tako odustati.

Dok se američka administracija razbacuje potezima usmjerenima na suzbijanje ilegalne migracije (što bi, naravno, trebalo biti normalno za svaku zemlju jer ono što je ilegalno ne bi se smjelo tolerirati kao dobro) i s obzirom na to da će sami Amerikanci teško pristati na plaće kojima bi bili “konkurentni” radnicima iz Vijetnama, Indije, Filipina ili obližnjeg Meksika – to je vrlo ambiciozno postavljen zadatak Trumpove administracije s krajnje neizvjesnim konačnim rezultatom.

Zapravo, Trumpova politika u proteklih pola godine vlasti nigdje nije polučila konkretan uspjeh da bi on nedvosmisleno i konačno mogao reći – ovaj smo problem dugoročno riješili u svoju korist i idemo dalje! Toga još nema ni u vanjskoj politici (Bliski istok i dalje je nesređen, usprkos napadima na Iran, ukrajinski rat koji je obećao završiti sve je prije samo ne gotov) ni u gospodarstvu, dok u samoj Americi tenzije svakodnevno rastu.

Globalni jug
Trumpova oštra trgovinska politika koja se projicira diljem svijeta nije ostala bez odgovora. Uvjeren sam – i puno oštrijeg negoli je i sam to očekivao. Osim što Europska komisija priprema svoje mjere protiv SAD-a u slučaju da se do 1. kolovoza ne postigne sporazum (što ipak želi izbjeći i što je vidljivo iz činjenice da se nije odmah usudila uvesti mjere protiv SAD-a), odgovor Washingtonu stigao je i od Globalnog juga, za čiju se naklonost SAD upravo bori. Ovaj način borbe teško da će tomu pomoći.

Tako je brazilska vlada prošloga tjedna izvijestila o osnivanju komisije za određivanje brazilskog trgovinskog odgovora na američke carine koje smatra nepravednima, onima koje destabiliziraju svijet i kojima se Brazil ne želi podložiti bez otpora. U brazilskom carinskom paketu mogli bi se naći svi oni proizvodi koji će bolno utjecati i na američke proizvođače – od tehnologija do poljoprivrednih proizvoda.

Međutim, to je samo dio otpora. Onaj ukupni najbolje je bio formuliran na nedavno završenom summitu država članica formata BRICS u Rio de Janeiru, čija je nova članica od Nove godine i velika i sve važnija azijska država Indonezija. Summit se pokazao istinskom prekretnicom ne samo u smislu trgovinskih odnosa među članicama i njihova odnosa s vanjskim partnerima nego je postao i katalizator još ranije pokrenutog procesa dedolarizacije i formiranja multipolarnog svijeta. Osim toga, kako je to pokazala i završna deklaracija (jednoglasno usvojena – tako u BRICS-u prema važećem statutu i mora biti) u kojoj se osuđuju izraelski i američki napadi na Iran te želje za preseljenjem Palestinaca iz pojasa Gaze u druge zemlje – BRISC je iz formalno trgovinskog prerastao i u tijelo koje donosi političke odluke globalnog karaktera, što dosad nikada nije bio. Evo kako zaključke summita BRICS-a i njihove moguće posljedice prikazuje i definira umirovljeni rumunjski general Corneliu Pivariu iz Međunarodnog instituta za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES).

Meta ismijavanja
– Summit BRICS-a 2025. godine učvrstit će trend diversifikacije globalnih ekonomskih i financijskih odnosa, nudeći državama članicama i partnerima alternativu hegemoniji dolara.

– Sporazumima o energiji i resursima BRICS će smanjiti izloženost svojih članica sankcijama koje su nametnuli SAD i EU, poglavito u kontekstu trenutačnih sukoba.

– Koordinacija BRICS-a može oslabiti utjecaj MMF-a i Svjetske banke, dok NDB može postati stožer za financiranje infrastrukturnih projekata na Globalnom jugu.

– Kina i Indija ojačat će svoj utjecaj kao lideri Globalnog juga, utječući na investicijske tokove i postavljajući tehnološke standarde.

– Summit odražava konsolidaciju BRICS-a kao alternativnog, ali opreznog pola, bez radikalnih koraka. Događaj označava prelazak s ideološke retorike na praktične mjere za izgradnju ekonomske, financijske i tehnološke autonomije.

– Sjedinjene Američke Države i Europska unija izrazile su zabrinutost zbog ubrzanog procesa dedolarizacije, plašeći se gubitka globalnog financijskog utjecaja i mjerenja trgovinskih tokova prema platformama BRICS-a.

– Širenje BRICS-a i njegove inicijative za dedolarizaciju mogu utjecati na pristup EU-a ključnim resursima i tržištima u razvoju, što zahtijeva prilagođavanje europskih energetskih i industrijskih strategija kako bi se suprotstavilo rastućem utjecaju BRICS-a na globalnim tržištima.

Dodao bih riječima rumunjskog analitičara kako BRICS odsad na zapadu više sigurno neće biti meta medijskog ismijavanja, kao posljedica omalovažavanja od visoke politike. Vrag je odnio šalu, ali i samoljublje, nedodirljivost i osjećaj svemoći da se beskonačno može raditi sve što se hoće, uz neizostavno gledanje svisoka na sve oko sebe. To je vrijeme nepovratno prošlo i Zapad se prilagoditi mora ili neće biti dobro. O tome možda najbolje svjedoči Indija.

Oštar zaokret
Za spomenutu deklaraciju BRICS-a, uz ostale, glasale su i bogata arapska monarhija – UAE, koja je tradicionalni partner SAD-a i potpisnica tzv. Abrahamskih sporazuma o normalizaciji odnosa s Izraelom još od prvog Trumpova mandata, kao i Americi dovoljno prijateljska Indija. Ona ista s kojom Trumpova administracija računa, uz Vijetnam i Filipine, na diversifikaciju američkih investicija iz Kine koje želi povući uslijed međusobnih geopolitičkih borbi i trgovinskih ratova.

Upravo je Indija na prijašnjim summitima BRICS-a bila svojevrsni “lakmus-papir” ozbiljnosti tog formata, a zapravo najčešće kočničar jačanja njegove globalne uloge. Naime, Indija je nastojala paralelno s članstvom u BRISC-u razvijati i geopolitičku i gospodarsku suradnju sa SAD-om i Europom kako bi ostvarila puninu svojih nacionalnih interesa (brzi tehnološki razvoj), uključujući i one sigurnosne prirode u Indopacifičkoj regiji – poglavito u vezi s neriješenim graničnim problemima s Kinom u himalajskoj regiji.

Poznat je i primjer od prije otprilike dvije godine, kada je Indija, kako je to tada otvoreno rekao alžirski predsjednik, bila jedina koja je glasala protiv primanja Alžira u BRICS u sklopu dotad najvećeg proširenja tog formata u povijesti – s pet na deset članica. Kako je rekao alžirski čelnik, indijski premijer Narendra Modi to je učinio na zahtjev Francuske (Alžir je bio njezina dugogodišnja kolonija, zapravo nešto slično onomu što je za britansko carstvo bila kolonijalna Indija), kojemu se pokorio zato što su mu Francuzi namjeravali prodati svoje suvremene zrakoplove Rafale. To je uskoro bilo i službeno oformljeno dolaskom premijera Modija Emmanuelu Macronu u Pariz nedugo nakon summita BRICS-a na kojem Alžir, na čuđenje svih, nije bio primljen u punopravno članstvo.

Ironijom sudbine, upravo će francuski Rafalei za dvije godine postati blamaža za Indiju, nakon što je nedavno protiv Pakistana pokrenula ograničenu protuterorističku vojnu operaciju. Tijekom te operacije pakistanska vojska navodno je oborila čak četiri francuska Rafalea, što je izazvalo konsternaciju ne samo u indijskom državnom vrhu nego i na zapadu u cijelosti, s obzirom na to da su bili uništeni kineskim suvremenim protuzračnim sustavima, prethodno isporučenima Pakistanu kao kineskom najvećem vojnom savezniku. I sada dolazimo do ključnog paradoksa.

Vojni aranžmani
Nedavni porast vojnih angažmana između Pakistana i Sjedinjenih Država, koji su obilježili posjeti načelnika pakistanske vojske, feldmaršala Asima Munira, i načelnika zrakoplovstva Zaheera Babara, označava proračunati napor Islamabada da se premjesti unutar strateškog radara Washingtona. Ovo zagrijavanje veza nije izolirano. Uslijedilo je nakon snažne indijske vojne akcije u sklopu operacije Sindoor, koja je ciljala visokovrijednu terorističku infrastrukturu unutar Pakistana. Tako je 9. srpnja pisao indijski medij The Statesman.

“Nakon toga, kako su napetosti rasle, a američki zračni napadi pogodili iranska nuklearna postrojenja, Islamabad je vidio priliku da se ponovno uključi u regionalne proračune Washingtona. Brza pakistanska nominacija predsjednika Donalda Trumpa za Nobelovu nagradu za mir, samo nekoliko dana nakon ručka feldmaršala Munira u Bijeloj kući, bila je više od diplomatskog laskanja – to je bio signal strateške namjere. Za pakistansku vojsku, koja je dugo angažman s Amerikom smatrala potvrdom svoje regionalne važnosti, ovi sastanci nude i simbolično priznanje i obećanje obnovljene materijalne podrške.”

Isti medij, u drugom tekstu, navodi kako brazilski summit BRICS-a znači “prekretnicu u političkoj evoluciji bloka i signalizira rebalansiranje globalnog stava Indije”. “New Delhi je prvi put posudio svoje ime oštrom jeziku kojim se osuđuju jednostrane sankcije, vojni napadi u Iranu i korištenje izgladnjivanja u zonama sukoba – stavovi koji se izravno sukobljavaju s dugogodišnjom američkom politikom. Kako se svijet naginje prema multipolarnosti, indijska kalibrirana podrška tim izjavama nije slučajna.”

Koalicija nevoljnih
I konačno, vratimo se Europi s kojom sam i počeo ovaj tekst. Nju je prošloga tjedna iz temelja potresao Trumpov sporazum s glavnim tajnikom NATO saveza i glavnim Trumpovim potrčkom Markom Rutteom o kojemu je već puno toga rečeno pa neću ponavljati. U najkraćem, svodi se otprilike na formulu da će Kanada i europske države, preko NATO-a kao posrednika, kupovati u stopostotnom iznosu suvremeno američko oružje koje će onda, prema svojim željama, ili odmah isporučivati Ukrajini ili će ga zadržati za sebe, a Ukrajini isporučiti svoje starije vrste oružja. Tako je Trump već navodno nagovorio njemačku vladu da isporuči još jedan svoj PRO sustav Patriot američke proizvodnje Ukrajini, a da zauzvrat kupi novi američki koji se tek mora proizvesti pa je pitanje kad će biti gotov, a osim toga, lista naručitelja već je poduža, od Južne Koreje preko Tajvana, kojemu je Amerika za neisporučeno oružje već dužna 19 milijardi dolara jer je Bidenova administracija preusmjerila isporuke Patriota i drugog oružja s Dalekog istoka u Ukrajinu, što je za Trumpa idiotizam.

Ta luda kuća sada ide tako daleko da je njemački ministar obrane Boris Pistorius s oduševljenjem primio Trumpov poziv za isporuku još jednog njemačkog Patriota Kijevu, a samo nekoliko dana prije javno je upozoravao kako se broj baterija Patriota za potrebe zaštite njemačkog neba smanjio s prijeratnih 12 na sadašnjih šest (tri su isporučena Ukrajini, dva Poljskoj, a jedan navodno Izraelu) i da ih Njemačka više ne može isporučivati. Rekao bih, ako bi se sada isporučio još jedan Patriot Ukrajini (a pitanje je kad bi stigao novi američki jer se oni ne štancaju kao kacige, njihova je proizvodnja i duga i skupa), njemačko bi nebo postalo šuplje od ukrajinskog.

Novi savezi
Ali, kako 15. srpnja piše POLITICO, njemački kancelar Friedrich Merz bio je oduševljen Trumpovim planom te je rekao: “Radimo ovo u vlastitom interesu. Ovo će pomoći Ukrajini da se obrani od ruske bombarderske kampanje terora. Ovo je jedini način da se poveća pritisak na Moskvu da konačno pregovara o miru. Konačno, pokazujemo da idemo u istom smjeru i kao partneri u sigurnosnoj politici.”

Isti medij, u istom tekstu, dalje kaže: “Ovaj pristup označava zapanjujući preokret za Merza, koji se u noći svoje izborne pobjede u veljači zavjetovao da će ‘što brže ojačati Europu kako bismo, korak po korak, zaista mogli postići neovisnost’ o SAD-u. Od tada je Merz drastično promijenio svoju retoriku, govoreći o svojoj vjeri u Trumpovu predanost NATO-u i nužnosti transatlantskih odnosa.” Kako god bilo, Velika Britanija i Njemačka prošlog su tjedna potpisale prvi poslijeratni međusobni obrambeni sporazum – de facto vojni savez, slično kao i Velika Britanija i Francuska prije toga.

Postavlja se logično pitanje: čemu ti novi bilateralni savezi ili novi trojni pakt kada već postoji NATO? Usudio bih se reći da problem možda leži u tome što unutar NATO-a raste “koalicija nevoljnih” ne samo u pogledu kupnje američkog oružja za Ukrajinu nego i povećanja obrambenih izdvajanja od 5% do 2035. godine – koliko je dogovoreno na nedavnom summitu NATO-a u Haagu, i čime se opet pogodovalo Trumpovu zahtjevu.

Spomenuti novi vojni savezi na tlu Europe podsjećaju me na saveze uoči Balkanskih ratova u praskozorje Prvoga svjetskog rata između pojedinih balkanskih država. Iako su ovi novi, čini mi se, politički artikulirani primarno za suprotstavljanje vanjskim ugrozama – prije svega od Rusije – ipak su osmišljeni za zajednička ulaganja u projekte vojnoindustrijskog kompleksa tih zemalja kako bi pokušali držati kakav-takav korak s onim američkim. Odnosno, da ne budu u potpunosti izbačeni iz globalne utrke u naoružanju, tj. trgovine oružjem koja ruši sve rekorde posljednjih godina, i to debelo na američku stranu, dok je Europa postala najveća uvoznica oružja.

Sve je biznis
U 2024. SAD je bio uvjerljivo na prvome mjestu po izvozu oružja s više od 42 mlrd. dolara zarade, slijedi ga Rusija (usprkos ratu u Ukrajini) s oko 14 mllrd., pa na trećem mjestu Francuska s oko 8 mlrd., Južna Koreja itd. (info: Centar za analizu svjetske trgovine oružjem).

Navedeni novi savezi obrambenog tipa koji nedvojbeno imaju potencijala, sigurno nisu primarno usmjereni na pripremu rata s Rusijom. Sve je uvijek bilo i ostalo biznis! Uostalom, ruski čelnik Vladimir Putin više je puta izjavio kako se varaju svi oni u Europi koji misle da bi Rusija rat s NATO savezom vodila na isti način kao u Ukrajini. Pritom je imao u vidu nadmoć Europe po broju vojnika i u konvencionalnom naoružanju u odnosu na Rusiju, zbog čega potonja u takvom ratu ne bi oklijevala odmah na početku uporabiti svoja oružja masovnog uništenja koja višestruko nadvisuju sva europska takvoga tipa zajedno.

To mi i daje najuvjerljiviji argument da ni u Europi nitko istinski ne želi rat s Rusijom (sigurno vrijedi i obratno) iako se gotovo službeno najavljuje iz usta brojnih europskih političara već do 2029. ili 2030. Mislim da će se prije ili poslije stvari na europskom kontinentu donekle stabilizirati u sigurnosnom smislu. Ključno je jedino pitanje – što učiniti s Ukrajinom?

Autor: Zoran Meter/7dnevno