Treći rajh počinje izradu svog "oružja osvete"

V-2 pravog imena Vergeltungswaffe 2 (Oružje osvete 2) je bila balistička raketa upotrebljena protiv Engleske i Belgije u zadnjoj godini Drugog svjetskog rata. Pored toga ova raketa je bila prva stvar napravljena od čovjeka koja je lansirana u svemir pošto je dostigla visinu od 189 kilometara.

Još 1927. godine pripadnici Njemačkog udruženja za svemirski let (Verein für Raumschiffahrt) su počeli svoje prve eksperimente na pravljenju rakete na tekući pogon. General Walter Dornberger je bio oduševljen modelom dizajniranim od Wernhera von Brauna nakon čega ga je nagovorao da se pridruži vojnim istraživanjima. Kako su nacisti sljedeću godinu nakon dolaska na vlast zabranili udruženje za svemirski let von Braun bez obzira na svoje političke veze koje su mu davale zaštitu nije imao druge mogućnosti nego da prihvati ponudu ako se htio nastaviti baviti svojim "hobijem".

Na čelu istraživača sada vojnog projekta von Braun u decembru 1934. dovršava svoju raketu imena A-2 čiji prototip dostiže visinu od 3,5 kilometara. Kako je rad na modelima imena A-3 i A-4 zahtjevao veći radni prostor svi dizajnerski i proizvođački pogoni su preseljeni na baltički otok Peenemunde 1937. godine gdje će trajati do kraja rata. Do konačnog uspjeha projekta A-4 proći će više od 5 godina pošto tek treći prototip, koji je lansiran 3. oktobra 1942. godine uspjeva, pogoditi cilj udaljen 192 km.

Dana 22. decembra 1942. godine, Hitler izdaje naređenje o izradi rakete - kao oružja. U skladu s propagandom i željama Hitlera raketa A-4 dobija službeno ime V-2 iako nije imala nikakve veze s ovim projektom. Prvi primjerci ove rakete su lansirani na svoje ciljeve 2. septembra 1944. godine. Od tada pa sve do rata biti će sveukupno napravljeno njih 6.000 od čega će tek 3.500 biti lansirano na savezničke ciljeve. Najveći broj tih lansiranih raketa svoj cilj su našle u Engleskoj ili Belgiji pošto ih tamo palo čak 3.000. Vijest o početku ovih napada Winston Churchill je sakrivao od parlamenta i javnosti sve do novembra kada je primoran nacističkom propagandom izaći u javnost. Od samih početaka ovih napada pa sve do kraja rata saveznici su dali prioritet napadanju i uništavanju lansirnih rampi za rakete. Iako su ti napadi zabilježili veliki uspjeh puno veći efekat po broj žrtava će biti od nepreciznosti gađanja ciljeva tako da je u prosjeku svaka raketa ubila "samo" 5 ljudi. Osnovni razlog tako niskog broja žrtava se nalazio u činjenicama da je veliki broj ovih raketa pao u more ili na polja dok ih je veoma mali broj napravio više od desetak žrtava. Da li su rakete V-2 bile uspjeh ili ne s vojnog stajališta je još uvijek predmet debata. Cijena jedne ove rakete je bila jednaka cijeni proizvodnje 4 tenka tipa Tigar ili čak 8 tipa Panzer IV. Da su se ta sredstva upotrebila za gradnju mlaznih lovaca Me 262 (pošto država nije imala goriva niti za postojeće tenkove) njemačka industrija bi bila puno manje oštećena u bombardiranjima. S druge strane moralni efekat tih raketiranja je bio ono što je nacistički vrh tražio.

Krajem rata Amerikanci i Sovjeti su počeli lov na što veći broj preostalih V-2 raketa i njihove projektante. Kako Nijemci nisu bili oduševljeni idejom da budu zarobljeni od Sovjeta većina njih se dobrovoljno predala drugoj strani dok je "samo" njih 250 završilo u Moskvi. Nastavljajući projekt V-2 obje strane će doći u svemir, dok će Amerikanci zahvaljujući von Braunu stići sve do Mjeseca. Cjelokupni raketni program obje strane nakon 1945. godine nije ništa drugo do li nastavak V-2 i drugih njemačkih raketnih programa pod "kodnim" imenima A (do A-12).