Pilot je ostao SAM 36 DANA U DIVLJINI: "Proganjala su me TRI STRAHA, evo kako sam preživio"

Izgubljen i sam u jednom od najzabitnijih dijelova nepregledne brazilske prašume, Antonio Sera je barem znao čega se, kako kaže, najviše plaši – velikih grabežljivaca Amazonije: jaguara, krokodila i anakondi.

Ali ovaj tridesetšestogodišnji pilot nije se morao brinuti samo o tome hoće li postati sljedeći obrok ovih smrtonosnih životinja – morao je za sebe pronaći i hranu, vodu i sklonište. Bio je to zastrašujući zadatak, a on se plašio da će, nakon pada aviona, proći dani i dani prije nego što bude spašen. Antonio nije ni sanjao da će se boriti za preživljavanje, gladan i prepušten sam sebi – više od mjesec dana.

Prinudno slijetanje

„Uzbuna, uzbuna, uzbuna... Papa, Tango, Indija, Romeo, Julija pada...“, glasila je posljednja poruka koju je Antonio poslao preko radija. Avion kojim je upravljao sam, u januaru, na putu da dostavi zalihe udaljenom rudniku, našao se u ozbiljnim problemima. „Motor se iznenada ugasio na 900 metara visine. Morao sam izvršiti prinudno slijetanje usred džungle“, rekao je za BBC World Service.

Probijajući se kroz gusto granje drveća, uspio je, pravim čudom, sigurno prizemljiti svoj avion tipa Cesna u nenaseljenom području, negdje sjeverno od rijeke Amazon. Iako je za dlaku izbjegao smrt, njegovi problemi su tek tada počeli. Gorivo se prosulo po cijeloj olupini.

„Bio sam svjestan da odmah moram napustiti avion jer sam znao da se nalazim u vrlo opasnoj situaciji“, kazao je. Pošto nije mogao koristiti avion kao zaklon, ostao je u njegovoj blizini, nadajući se da je neko čuo njegovu posljednju poruku i da je pomoć na putu.

„Uzeo sam sve što bi mi moglo pomoći da preživim nekoliko dana u džungli. U to vrijeme mislio sam da ću ostati u prašumi pet do osam dana, što je uobičajeno vrijeme koje spasilačkim timovima treba da vas pronađu“, rekao je. Ali prošla je sedmica, a pomoći nije bilo.

Kretanje na put

Antonio je odlučio da će, ako želi ponovo vidjeti svoju porodicu, morati sam napustiti mjesto pada i pokušati pronaći spas.

„Shvatio sam da me niko nije pronašao i da moram naći način da se izvučem odatle i vratim svojoj porodici“, kazao je. Krenuo je rano ujutro, koristeći prvo svjetlo dana u očajničkom pokušaju da pronađe najbliže naselje. „Krenuo sam na istok, prema Suncu, i svakog jutra hodao po dva do četiri sata. Poslije toga morao sam se pripremati za noć – da napravim sklonište i zapalim vatru“, objašnjava Sera.

Iako je Amazonija izuzetno opasno mjesto za bilo koga ko se tu iznenada nađe bez prevoza i komunikacije, Antonio je ranije naučio nekoliko vještina koje su mu pomogle da preživi.

„Završio sam kurs preživljavanja u džungli zbog svoje pilotske profesije. Također, rođen sam i odrastao u Amazoniji“, istakao je. Vremenom je naučio mnogo i od ljudi koji su živjeli u zabačenim dijelovima prašume – znanja koja su sada činila razliku između života i smrti. „Kad god bih mogao, volio sam razgovarati s ljudima koji žive tamo, jer se mnogo može naučiti od njih.“

Pronalazak hrane

Prva stvar u kojoj su mu vještine preživljavanja pomogle bila je potraga za hranom – snalazio se koristeći lokalnu floru i faunu.

„Našao sam neko voće koje nikad ranije nisam vidio, ali sam primijetio da ga majmuni jedu. Pa sam pomislio – ako ga oni mogu jesti, mogu i ja“, prisjeća se. Nailazio je i na kakao, ali mu je trebalo nešto više od samog voća. Rješenje su bila – „jaja nandua“, ptice nalik emuu koja ne leti i polaže „velika plava jaja“ u srcu džungle. „Jaja su jaja. To su proteini, što mi je tada bilo prijeko potrebno, i zato sam ih jeo sirova“, kaže on.

Izbjegavanje grabežljivaca

Iako je nalazio dovoljno hrane da preživi – jedva – morao je stalno paziti da i sam ne postane nečiji obrok.

„Kad god bih pravio sklonište, radio sam to na vrhovima brda. To je zato što su jaguari, krokodili i anakonde uglavnom povezani s rijekama, pa nikada nisam kampovao blizu vode“, objašnjava Antonio. Trudio se da pravi buku dok hoda, svjestan da će životinja koja ga čuje vjerovatno pobjeći, dok bi ga iznenađena mogla napasti.

Konačno – nada

Iako su vještine preživljavanja bile korisne, izgubio je mnogo kilograma. Prošle su sedmice otkako je napustio olupinu aviona. No, nakon 36 dana, napokon je naišao na malu grupu ljudi.

„Nakon svega – pješačenja, penjanja, silazaka i prelazaka preko rijeka – pronašao sam grupu sakupljača brazilskih oraha u jednoj izoliranoj oblasti“, prisjeća se. U početku ih nije mogao vidjeti, ali ih je čuo. „Čuo sam ih kako rade“, rekao je. Njegovoj dugoj patnji konačno je došao kraj.

„Jedina stvar koja me motivisala i davala mi snagu da nastavim, čak i kroz bol i glad, bila je želja da ponovo vidim porodicu. Kada sam konačno izašao iz džungle i sreo ih na aerodromu – to je bio najbolji trenutak u mom životu“, kaže Antonio.

Avioni i helikopteri su ga tražili, ali su potragu prekinuli nekoliko sedmica ranije. Da nije sam uspio izaći iz prašume, pad aviona bi značio da više nikada neće vidjeti svoje voljene.

„Konačno sam ih mogao zagrliti i svima reći koliko ih volim. Sve sam to radio zbog njih. Cijelo vrijeme mislio sam samo na njih – u svakom trenutku“, zaključio je.