Katolici su očekivali revoluciju od Franje, samo ne onu koju im je donio

Kada je papa Franjo 2019. godine sazvao rimokatoličke biskupe u Vatikanu da raspravljaju o ređenju oženjenih muškaraca u udaljenim dijelovima Južne Amerike, sastanak je podstakao očekivanja o mogućem revolucioniranju pravila o celibatu svećenika.

Biskupi su mu preporučili da to učini, a Franjo je već ranije govorio da želi da promjene u Crkvi dolaze „odozdo prema gore“.

Ipak, na kraju je odustao, odlučivši da Crkva još nije spremna ukinuti restrikciju staru skoro hiljadu godina. Mnogi njegovi pristalice, koji su očekivali papu radikalnih promjena, osjećali su se iznevjereno.

To je bio upečatljiv primjer kako je Franjo, koji je preminuo u ponedjeljak u 88. godini, bio papa velikih, često prevelikih očekivanja. Njegov revolucionarni i nesputani stil doveo je katolike iz svih dijelova spektra da u njega polažu svoje najambicioznije — ponekad nerealne — nade i strahove, često bez obzira na ono što je on zapravo govorio ili činio.

Neki liberalni katolici, zaboravljajući da je Franjo ipak vođa duboko konzervativne institucije, očekivali su da će omogućiti ženama svećenstvo, promijeniti crkveno učenje o kontracepciji ili podržati istospolne zajednice i brakove. Neki konzervativci, među kojima su bili i oni koji su ga smatrali prikrivenim komunistom, brinuli su da će uništiti crkvenu doktrinu — iako je nikada nije dirao.

Zagovornici transparentnosti cijenili su veću jasnoću koju je donio radu Vatikanske banke, ali su željeli još dublje financijske reforme. Aktivisti za prava žrtava seksualnog zlostavljanja cijenili su nove mjere zaštite, ali su tražili univerzalnu politiku nulte tolerancije.

„Ako ste ljevičarski nastrojen katolik, mogli biste pomisliti da je papa dobro govorio, ali nije donio onoliko promjena koliko ste željeli“, rekao je John L. Allen Jr., dugogodišnji vatikanski analitičar i urednik portala Crux, specijaliziranog za Katoličku crkvu. „Za svakog takvog postoji konzervativni katolik koji misli da je papa otišao predaleko.“

Franjo, prvi latinoamerički papa, umro je u 88. godini

Nakon decenija konzervativnog vođstva, Franjo je pokušao promijeniti kurs Katoličke crkve, naglašavajući inkluzivnost i brigu za marginalizirane umjesto stroge doktrinarne čistoće.

Sada, dok kardinali dolaze u Rim kako bi razgovarali o izazovima s kojima se Crkva suočava, uskoro će među sobom izabrati nasljednika koji će se suočiti s novim nizom očekivanja — hoće li oživjeti određene dijelove svijeta, reformisati ili obnoviti Crkvu, slijediti Franjina obećanja o promjenama ili ih poništiti.

„Mnogo je nezavršenog posla koji čeka sljedećeg papu“, rekao je Allen.

No, i pristalice i protivnici pape Franje, kao i vatikanski analitičari, slažu se da je Franjo ipak učinio mnogo.

„On je fundamentalno promijenio kulturu Crkve. I to bez diranja bilo koje doktrine“, rekao je otac Thomas J. Reese, poznati vatikanski analitičar kojeg je 2005. tadašnji kardinal Ratzinger prisilio da napusti mjesto urednika katoličkog časopisa zbog objavljivanja kritičkih članaka o stavovima Crkve.

Franjo je, rekao je Reese, omogućio „otvorenost za raspravu i debatu koja je ponovno oslobodila teologe da govore i pišu o pitanjima, jer je vjerovao da teologija raste kroz raspravu — tražeći načine kako propovijedati Evanđelje u 21. stoljeću, a ne samo ponavljati formule iz 13. stoljeća koje više niko ne razumije. To su revolucionarne promjene.“

Bilo je i konkretnih poteza: Franjo je otvorio vrata za to da razvedeni i ponovno vjenčani katolici mogu primati pričest, dajući veću slobodu lokalnim svećenicima i biskupima. Umjesto da promijeni zakon Crkve, pozvao je ljude da o tome razgovaraju sa svojim svećenicima kroz molitvu.

Otvorio je važne crkvene sinode za laike i žene, a ženama je dao važne pozicije unutar moćne rimske kurije.

Uklonio je latinsku misu koju su tradicionalisti voljeli, uveo liturgijske promjene koje su molitve učinile razumljivijima na lokalnim jezicima, te dopustio svećenicima da blagoslove istospolne parove — ali je afričkim svećenicima, koji su se protivili ovim blagoslovima, dozvolio da ih zanemare.

Kardinali su 2013. godine birali Franju s jasnom željom da reformira Kuriju. On je uveo novi ustav Vatikana, pojednostavio odjele, smanjio rasipanje i pokrenuo kulturne promjene.

„Svi su morali više gledati prema vani, razvijati jezik i dijalog prilagođen svijetu izvan Crkve — to je bila prava promjena“, rekao je kardinal Gianfranco Ravasi.

Neki vatikanski dužnosnici su tvrdili da je otpor bio snažan i da su promjene bile više postupne nego revolucionarne, ali Ravasi smatra da su reforme Kurije trajne, a ne samo kozmetičke.

Na svjetskoj sceni

Franjo je želio izvesti Crkvu u svijet. Imenovao je kardinale iz cijelog svijeta, često preskačući tradicionalne katoličke centre kako bi proširio globalni utjecaj Crkve.

Nakon što je Benedikt XVI nenamjerno pogoršao odnose s muslimanskim svijetom ranim govorom koji je vrijeđao islam, Franjo je posvetio pažnju poboljšanju tih odnosa — često u zemljama gdje su katolici bili u opasnosti.

Putovao je u Irak tokom pandemije da bi se sastao s šiitskim liderom, Velikim ajatolahom Alijem al-Sistanijem, u svetom gradu Nadžafu. Potpisivao je važne sporazume s muslimanskim duhovnim vođama o međusobnom priznavanju prava i zaštiti ugroženih katoličkih manjina.

Zbog pokušaja da poboljša odnose s kineskim komunističkim režimom, koji progoni katolike, trpio je oštre kritike konzervativaca.

„Pomiče granice“, rekao je nadbiskup Paul Gallagher, vatikanski ministar vanjskih poslova.

Nasljeđe i budućnost

Možda će njegov najtrajniji utjecaj na Crkvu biti vidljiv u sedmicama koje dolaze. Franjo je imenovao većinu članova Kardinalskog zbora koji će birati njegovog nasljednika. Birajući prelate koji dijele njegove prioritete — brigu za siromašne, otvorenost za marginalizirane i važnost pitanja poput klimatskih promjena — oblikovao je budućnost Crkve.

Sada je pitanje hoće li novi papa ispuniti očekivanja Franjinih pristalica ili ih iznevjeriti.

No oni koji su ga najbolje poznavali kažu da su očekivanja uvijek bila nerealno visoka.

„Na mnogo načina“, rekao je nadbiskup Gallagher, „Franjo je bio staromodni konzervativni isusovac. A istovremeno, neko vrlo otvoren za nove glasove u Crkvi.“

U tome je, zaključio je, bila priča njegovog pontifikata.