Da li roditelji uvijek više vole jedno dijete? Mudre misli Vladete Jerotića rješavaju dilemu

Tokom dugogodišnje karijere, profesor Vladeta Jerotić ostavio je iza sebe mudre misli o ljubavi – kako ljubavi između muškarca i žene, emotivnoj i fizičkoj ljubavi, ali i ljubavi roditelja prema djeci…

Na sajtu Zelena učionica podsjećaju nas na riječi velikog Vladete Jerotića o roditeljskoj ljubavi.

„Dijete, kad se rodi, ono liči na nekoga, na oca ili majku. I to je njima značajno. I onda roditelj, iako nevoljno, zavoli više to dijete koje na njega više liči fizički od ostale njegove djece. Pa još ako ima i zajedničke psihičke karakteristike…

Ranije sam, kao psihijatar, znao pitati roditelje s dvoje, troje djece: 'Koje dijete najviše volite?'. Skoro svi bi rekli – podjednako. Kunu se u to i majka i otac. Ali naravno da to nije istina. Tako nešto ne postoji. Uvijek jedno malo više. Ako su dvoje djece, onda je dobro da majka voli jedno, a otac drugo. Jer ako oboje više vole jedno, ovo drugo će osjetiti.

Djeca koja su zdravo rođena su tako intuitivna bića i sve primijete, pod bijelim bogom, šta se dešava sa majkom i ocem. To je sve neverbalno.

Evo, uzmimo sada majku. Ona, najprije, voli dijete jer ima njene karakteristike. Ali ga, kao drugo, voli i zato što voli muža s kojim je to dijete voljno dobila. Ali ono treće, najuzvišenije, to je kad majka voli dijete kao zasebno, novo i zagonetno biće, bez obzira na prepoznatljive dobre i loše osobine, svoje i svoga muža u djetetu.

Imate, naravno, onu djecu koja ne liče ni na oca ni na majku. Psihički, prije svega. Naravno, postoji genetika, pa onda roditelji ponekad, znaju da se prisjete nekih osobina svojih rođaka ili predaka, pa ih prepoznaju u djetetu. Ali to ponekad nije slučaj. Recimo, rodi se dijete savršeno muzikalno, a niko u porodici, ni bližoj ni daljoj, da se roditelji mogu sjetiti, nije bio muzikalan. To je, naravno, rjeđi slučaj.

Nekada su vjerovali da se dijete rađa kao neispisana tabla, beslovesno biće. To je bio stav bihejviorista, da se na dijete prenose samo fizičke osobine. Ali mi danas znamo da to nije tačno. Primjera radi, temperament je urođen, kao i mnoge druge stvari. Genetika je izuzetno značajna, a onda i ono što se dešava prenatalno, pa postnatalno.

U svakom od nas, rekli bi Azijati, krije se stotinu reinkarnacija. U nekom tamo čukununuku, reinkarnirao se, na jedan način, njegov čukundeda. To je genetika.

Nas su kao mlade psihijatre učili da sklonost ka alkoholizmu, samoubistvu nije nasljedna, već da se uči po modelu. Danas pak genetika kaže da neka predispozicija postoji i za alkoholizam i za suicid i za narkomaniju, a još gore – za ubistvo. Meni je ta pomisao da postoji neka greška u genu zbog koje se postaje ubica, stravična. Ali u prilog tome nam govori i to da neko počini ubistvo, odleži u zatvoru 15 godina, izađe, pa nakon nekoliko mjeseci ponovo počini ubistvo. Ista je stvar i sa se*sualnim deliktom. To pitanje se postavlja još od Frojdovog vremena, zašto je to tako.

Sada su se roditelji malo u tom smislu oslobodili pritiska. Još dok sam bio mlad psihijatar, učili smo da genetika slabo ima uticaja i da sve što ne valja kod djece, i kada odrastu, na jadnim roditeljima je. To dobrim dijelom jeste tako, ali ne potpuno. I ja ne smijem uvijek to da pričam jer me slušaju mladi ljudi koji tek treba da rađaju, pa da se ne uplaše“.