Zlatni savjet Dostojevskog: Ova stvar u ponašanju najbolje otkriva kakav je neko čovjek

Kiosk
Zlatni savjet Dostojevskog: Ova stvar u ponašanju najbolje otkriva kakav je neko čovjek

Ako želite da prozrete čovjeka i da upoznate njegovu dušu, nemojte posmatrati kako ćuti, kako govori, kako plače, ili čak kako se uzbuđuje plemenitim idejama – bolje pogledajte nešto drugo.

Veliki ruski pisac Fjodor Dostojevski smatrao je da je najpouzdaniji pokazatelj duše čovjeka njegov smijeh.

U svom romanu Momče, Dostojevski prikazuje ovu ideju na sljedeći način:

„Nije se ni pomerio kad me je spažio, nego je netremice i ćuteći samo gledao, isto kao i ja njega, s tom razlikom što sam ja njega gledao sa beskrajnim iznenađenjem, a on mene bez ikakvog iznenađenja. Naprotiv, pošto me je razmotrio cijelog, do posljednje crte, za tih pet ili deset sekundi ćutanja, najednom se osmjehnuo i čak se tiho i nečujno zasmijao. I mada je smijeh brzo nestao, ipak je njegov svetao, veseo trag ostao na licu, i naročito u očima, plavim, sjajnim, velikim, ali sa opuštenim i podbulim od starosti kapcima, koji su bili okruženi mnogobrojnim sitnim borama. Ovaj njegov smijeh načinio je na mene najjači utisak.“

„Čini mi se da je, kad se čovek smeje, u većini slučajeva gadno gledati ga. Najčešće se u ljudskom smehu ispoljava nešto ružno, nešto što unižava čoveka koji se smeje, iako onaj koji se smeje sam gotovo nikada ne zna za utisak koji izaziva. Isto tako, ne zna, kao što uopšte niko ne zna, kakvo mu je lice dok spava. Neki ljudi imaju pametno lice dok spavaju, dok drugima, čak i pametnima, lice postaje vrlo glupo, pa čak i smešno.“

„Vrlo veliki broj ljudi uopšte ne zna da se smeje. Uostalom, to i nije nešto što se može naučiti – to je dar, i ne može se jednostavno naučiti. Možeš da naučiš jedino ako se prevaspitaš, ako se razviješ nabolje i savladaš ružne instinkte svog karaktera. U tom slučaju bi se, vjerovatno, mogao promeniti i smijeh takvog čovjeka. Ima ljudi čiji smeh potpuno odaje njihov karakter, i tada ih možete upoznati do srži. Ipak, ponekad i najsjaniji smijeh može postati odvratan.“

„Za smeh je pre svega potrebna iskrenost, a da li uopšte ima iskrenosti među ljudima? Za smeh je potrebna nezlobivost, a ljudi se često smeju pakosno. Iskren i nezlobiv smijeh znači veselost, a zar ima veselosti među ljudima danas? Smehevi karakteriziraju ljude i najviše ih odaju. Čoveka možete dugo da upoznajete, ali čim se nasmije bar jedanput iskreno, odmah ćete mu prozreti cijeli karakter.“

„Ako želite da prozrete čoveka i upoznate njegovu dušu, ne gledajte kako ćuti, kako govori, kako plače ili čak kako se uzbuđuje plemenitim idejama. Bolje je da posmatrate kako se smije. Ako se dobro smeje, znajte da je to dobar čovjek.“

„Pri tome posmatrajte sve nijanse: na primer, ako vam smeh jednog čoveka nikako ne izgleda glupo, bez obzira koliko bio veseo i prostodušan, to znači da je čovek istinski pametan. Ako njegov smeh nije glup, ali vam se iz nekog razloga učinio smešnim, makar samo malo, to znači da on nema dovoljno ličnog dostojanstva. A ako je smeh tog čoveka zarazan, ali vam ipak izgleda ružno, to znači da je njegova priroda prosta, i da će sve što vam je do sada delovalo plemenito kod njega biti napusteno bez milosti, kada se počne baviti „korisnim stvarima“ i odbaci sve ideje mladalačkog zanosa.“

„Ovu dugu tiradu o smijehu zapiso sam tu s namjerom, po cenu pričanja, jer smatram da je to jedno od mojih najvažnijih saznanja o životu. Posebno je preporučujem vjerenicama koje su spremne da stupe u brak, ali još uvijek sa nesigurnošću posmatraju svog izabranika. I neka se ne rugaju momku koji se bavi bračnim savjetima, jer, kako znam, smeh je najpouzdanija proba duše.“

„Pogledajte dete: samo deca umeju da se smeju do savršenstva i zbog toga su vesela i privlačna.“

„Za mene je dijete koje se smije i koje je veselo, rajska svjetlost, otkrivanje budućnosti, kada će čovjek na kraju postati čist i prostodušan kao dijete.“

„I tako nešto djetinjasto i neodoljivo privlačno video sam u kratkom smijehu ovog starca. Odmah sam mu prišao.“

Ovaj roman Dostojevskog bilježi život devetnaestogodišnjeg mladog intelektualca Arkadija Makaroviča Dolgorukog, vanbračnog sina kontroverznog lidera Versilova. Roman se fokusira na konflikt između oca i sina.

Ne propustite