Te 1977. policajac iz Beograda je u liftu pronašao smotuljak: Iz dekice uzeo bebu , a poslije 47 g..

Umjesto otpusne liste iz porodilišta, koje majke obično čuvaju pa kasnije daju svojoj djeci, Milan Popović čuvaće policijski izveštaj

"Dijete je bilo obučeno u jednu benkicu bijele boje, ispod benkice bijela košuljica, a preko ove odeće jedna pletena benkica sa kapom, iz dva dijela, bijele boje i četiri komada "tetra" pelena. Dijete je bilo uvijeno u jedno ćebe bijelo-plave boje. U liftu, tj. u ćebencetu, stajala je jedna boca bebi pudera".

Ostavljen kao novorođenče, nađen u liftu zgrade u Ulici kraljice Natalije u Beogradu, davne 1977. godine. Datum: 29. april, u 23.40 sati. Iako zvuči kao početak neke filmske priče, ovo je sudbina koja je zadesila Milana Popovića (46), koji je imao oko mesec dana kada su ga u liftu, na poziv komšija iz zgrade, našli milicioneri Šeste stanice milicije Stari grad.

Gotovo pet decenija kasnije, Milan ima srećan i ispunjen život. Oženio se, dobio dva sinčića i preselio u Španiju, gde živi godinama. O svojoj nestvarnoj priči, djetinjstvu, ali i razlozima zbog kojih želi da upozna svoju biološku majku, Milan Popović govorio je nedavno za "Blic".

Na početku razgovora, on navodi da je o svojoj sudbini čuo od usvojitelja. A sve je počelo u sirotištu u Zvečanskoj gdje je boravio nekoliko mjeseci. Tamo ga je odveo Ilija Glušac, policajac koji ga je pronašao, kada su im se putevi ukrstili, baš tog aprila 1977. godine.

Obišao lift u kojem su ga našli

Milan je obišao zgradu u kojoj je nađen kao beba. Zvonio je na interfon čovjeku koji ga je našao, ali je ovaj, uplašivši se nepoznate osobe koja dolazi usred kor,one, priprijetio da će pozvati policiju. "Ipak sam ušao, a njemu sam poslije poslao pismo. On se izvinjavao: "Izvini, dečko, kako da se ne sjećam. Stalno mislim o tebi." U kontaktu smo i dan-danas", kaže Milan: "Nisam imao nikakve emocije kad sam ušao u zgradu. Jedino sam pomislio, još će policija da me uhapsi, a imam avion za tri sata", dodaje uz smijeh.

Danas kaže da ima lijep život, da su ga obožavali roditelji usvojitelji, putovao je, radio, oženio se, ima dvoje djece, nastanio se u Španiji i... I nakon 46 godina započeo je potragu za biološkim roditeljima, prije svega majkom, kojoj želi da kaže da joj ne zamjera.

"Čovjek iz zgrade je pozvao lift. Lift se otvorio, a u njemu je bila beba. Bio je u šoku, pričao mi je kasnije. Zvao je policiju. Došli su, odvezen sam u sirotište u Zvečanskoj. Prvo ime mi je bilo Ilija po policajcu koji je došao u patroli.Kad sam tačno rođen - ne znam. Pedijatri nisu bili sigurni. Rekli su da imam oko mjesec dana, pa su izabrali da mi datum rođenja bude 1. april i, vjerujte, dobro su odredili - cijeli  moj život je 'aprililili'", priča Milan sa osmehom.

U Centru za zaštitu odojčadi, djece i omladine "Zvečanska" proveo je nekoliko mjeseci, a onda su došli usvojitelji Svetlana, profesorka engleskog, i Aleksandar Popović, zdravstveni radnik. Od tri bebe izabrali su njega. Malog Iliju su nazvali Milan i odveli u Niš. Čuvali su ga kao malo vode na dlanu. Bio je srećan. Ništa mu nije nedostajalo. Od kada zna za sebe, zna da je usvojen. To nikad nije bila tajna.

"Kao mali nisam osjetio nedostatak bioloških roditelja. Imao sam sve što mi treba. Priznajem, bilo je, tu i tamo, nekih klinačkih zadirkivanja. Ranije, u to doba, ljudi se nisu ni razvodili, a kamoli usvajali decu. Tako da je to sve, sad razumijem, bilo dosta neobično za komšiluk i rodbinu. Ništa od toga nije ostavilo neku traumu na meni, međutim, možda je sve to ipak uticalo da izrastem u solo igrača - nikad me nije bilo briga šta neko drugi misli i šta će da kaže. Ako se nešto loše desi, vodim se onom: "Idemo, sutra je novi dan!" I onda osmijeh i stav: "Sve je u redu, borimo se, živimo, radujemo!"

Milan je završio srednju školu, odslužio vojsku, i to na Kosovu- u Uroševcu i Prizrenu, u periodu kad je bilo "gusto", a potom je upisao fakultet za menadžment, ali neki nemir tjerao ga je da ode iz Srbije. "Nakon bombardovanja više nije bilo osmijeha. Bila je loša atmosfera. Nije toliko bio problem u novcu, mada ga je odjednom bilo mnogo manje. Sve što sam htio je da se svakog dana makar malo smijem.

Pokidala me je mogućnost da imam brata

Milana, iako racionalnog čovjeka, uznemirio je jedan događaj koji će zauvijek pamtiti. "Prije nego što sam se oženio Ivanom, zabavljao sam se s djevojkom iz Crne Gore. Jednom prilikom ona je pričala sa ženom koja se bavi numerologijom. Toj, koja ne zna ništa o meni, ispala je olovka iz ruke kad joj je dala moje podatke. "Kaži mu da ne mrzi, kaži mu da je najbolje što je moglo da bude, da je moralo tako i da će jednog dana ta priča sama da se otvori", rekla joj je. Međutim, pitala ju je i: "A gdje mu je brat, vidim da je dvoje djece ostavljeno?". To me je potpuno pokidalo. Cijeli život sam želio da imam brata ili sestru i onda sam, tako, neke drugove doživljavao kao najbliže rođake. Opekao sam se puno puta. Ja sam za njih bio samo drug, oni su meni bili braća.

Sa tačno 25 njemačkih maraka u džepu otišao je prvo u Grčku. Zatim se uputio u Italiju, pa Švajcarsku, i konačno u Španiju, gdje se već godinama bavi prodajom nekretnina. Oženio se Ivanom iz Smedereva i imaju dva dječaka - Aleksandra (10), koji je dobio ime po pokojnom ocu koji ga je usvojio, i Konstantina (9).

Kad se rodilo prvo dijete, njegova majka Svetlana ga je podstakla da krene u potragu za svojim roditeljima: "Rekla je: 'Sada imaš djecu, trebalo bi da znaš odakle potičeš, da znaš genetiku, da, ako treba, obratiš pažnju na nešto kod djece.' Sama je zvala sirotište. Žena koja tamo radi je rekla da joj se nikad nije desilo da je usvojitelji zovu. Ipak, zbog zaštite podataka o ličnosti, morao sam sam da podnesem zahtjev, poslali su mi sve što su imali, a to je skoro ništa. Sve je počelo od tog lifta.

Međutim, desio se život. Djeca su rasla, imao je obaveze oko posla, bila je ko.rona, vrijeme je prolazilo... I onda je nedavno riješio da pomoć potraži na društvenim mrežama. Opisao je svoju situaciju, nadajući se da neko zna nešto o njemu. Javljali su mu se neki vračevi, lažni proroci, sumnjivi likovi, ali niko ko stvarno nešto zna o njemu.

"Majka koja me je usvojila je moja majka. Ona i dan-danas živi za mene. Otac, dok nije dušu ispustio, isto je za mene živio, ali volio bih da upoznam i biološke roditelje. Ne osjećam nikakvu ljutnju. Imam samo pitanja na koje mogu da dobijem odgovor ili ne. I kad bih saznao ko mi je majka, ne bih joj upao u život kao grom iz vedra neba. Bio bih pažljiv. Ne želim nikoga da povredim ili uznemirim, meni ništa ne treba. Nisam ljut, mogla je da me abo,rtira, pa da me nema. Hvala joj do neba što nije. Volio bih da se i njoj muka olakša, da zna da je ipak sve prošlo najbolje što je moglo da bude. Teško je otići sa ovog svijeta s takvim pitanjem.

Milan kaže da je najvjerovatniji scenario da mu je majka bila studentkinja iz unutrašnjosti koja je krila od svoje porodice da je mlada ostala trudna.

Bilo bi lijepo da nađem nekog rođaka

Milan je uradio i DNK analizu preko jedne inostrane agencije koja ima veliku bazu. Nada se da će mu se neko javiti s pretpostavkom da mu je rođak, pa da će tako moći i da dokažu vezu.

"Mi ovde u inostranstvu živimo pomalo usamljeni. Svi ovi Špančići imaju neke rođake, velike porodice, a mi nemamo nikoga. Bilo bi lijepo da nađem možda nekog brata, koji, eto, možda ima djecu, pa bi mogli da se vidimo, a i održavamo kontakt preko telefona kad smo u Španiji.

Stil/Kurir