Prava istina o najhumanijem čovjeku među nacistima

Nostalgija
Prava istina o najhumanijem čovjeku među nacistima
Pijanista Vladislav Špilman bio je van sebe, gotovo iznemogao od gladi i bio je siguran da će uskoro biti i pogubljen u nekoj od nacističkih fabrika smrti, kao i ostatak njegove porodice. U takvom stanju je gotovo upuzao u kuću u razrušenoj Varšavi 1944. spreman da umre.

Tokom njemačke okupacije preživio je nezamislive stvari, ali je ovog puta u ruševnu kuću u koju je došao, stigao spas i to u neočekivanom izdanju. Bio je to nacistički oficir čiji su saborci pobili cijelu njegovu porodicu zajedno sa još šest miliona Jevreja. 

Vilm Hozenfeld, koji je odlikovan Gvozdenim krstom prvog reda za herojstvo u Prvom svjetskom ratu, u toj kući zaboravio je na zakletvu Fireru. On je počeo da donosi hranu iznemoglom pijanisti i krije tajnu o njegovom skrovištu. Njihovo prijateljstvo ovjekovječeno je u filmu Romana Polanskog “Pijanista” iz 2003. koji je osvojio tri Oskara. 

Iako je u filmu Hozenfeld predstavljen kao hladan i jednodimenzionalan čovjek sve do susreta sa Špilmanom, u novoj knjizi “Ich sehe immer den Menschen vor mir" (Uvijek vidim čovjeka ispred sebe) Hermana Vinkea otkrivena je njegova drugačija strana. 

Savjest je u njemu proradila mnogo prije susreta sa pijanistom, a prema njegovim pismima, dnevnicima i sjećanjima njegove djece, pa čak i Špilmanove udovice, koja još živi u Varšavi, njegov moral i etički kompas bili su netaknuti tokom rata. 

“Ne samo da je Hosenfeld spasao Špilmana, nego i bezbrojne druge Poljake, među kojima je bilo i Jevreja koje je čekala sigurna smrt. Iznad svih smrti i ubistava, ovaj oficir bio je kao svjetionik. Vjerovatno oko 60 ljudi svoj život dugovalo je direktno njemu. Bio je i spasitelj, ali i žrtva, jer nije mogao da se spase smrti u sovjetskom zatvoru, niti da vidi ponovo svoju porodicu”, kaže autor Vinke. 

Nacistički oficir, čije su humane zasluge priznate tek posljednjih godina, bio je katolik koji je strogo vaspitavan da se bez pogovora pokorava autoritetima. Prvo se na vjernost zakleo pruskom caru Vilhelmu II, a kasnije Adolfu Hitleru, Fireru Trećeg Rajha. 

Hozenfeld se priključio nacistima 1935. bio je jedan od nekoliko miliona Nijemaca koji su u Hitleru vidjeli šansu da se oslobode sramote iz 1918. S bratom Rudolfom marširao je sa 500.000 muškaraca na Ninrberškom mitingu 1936. 

“Izložena su nova oružja. Tenkovska i protivtenkovska oružja, avioni ... Ovaj spektakl me je uzbudio”, napisao je on u dnevniku. 

“Poznat je širom Njemačke! Svi marširaju s njim kao i moje srce”, napisao je o Hitleru.

Iz njegovih intimnih bilješki jasno je da je Hozenfeld smatrao Hitlera herojem, ali je s vremenom užas i praznina njegove doktrine postala očigledna. 

Firer je mrzio Poljsku i sve koje nije ubio, zarobio je u toj zemlji. Kada je prvi put bio svjedok gladi i mukama poljskih zatvorenika, Hozenfeld je napisao svojoj ženi: “Mislim da i ovi ljudi vide da i ja patim s njima. Žalosno je vidjeti ove sirote ljude u ovakvom stanju, nemoćne da išta promijene. Ali ja tražim pomoć odakle umijem i znam”.

Bila je to prva pukotina u monolitu nacističkog duha u njemu, koja će na poslijetku dovesti do spasenja Vladislava Špilmana. 

Prvo je krišom donosio jabuke i orahe neuhranjenim zatvorenicima, a onda neke oslobodio bez ovlašćenja nadležnih. 

Ženi je pisao da nosi uniformu kriminalaca. “Srećem se s mnogim vojnicima i željezničarima. Sramota me je što sam Nijemac”. 

On je 1943. prisustvovao suzbijanju pobune u varšavskom getu kada je svaki od Jevreja koji je u tom trenutku bio na ulicama bio ili ubijen na licu mjesta, ili deportovan u gasnu komoru. 

“Ove životinje ... Zbog užasnih masnovnih ubistava Jevreja izgubili smo ovaj rat. Na nama je vječna kletva i vječno ćemo biti pokriveni sramom. Nemamo prava na saosjećanje ili milost. Svi dijelimo istu krivicu. Sramota me je da prođem gradom. Ovi divljaci misle da tako možemo dobiti rat, ali mi smo ga izgubili ovim ubistvima. Ovaj sram se ne može izbrisati. Ova kletva se ne može ukloniti. Svi smo krivi ...”, napisao je tada ženi. 

Takav Hozenfeld ušao je u kuću u kojoj se krio Špilman. 

Pijanista je poslije rata tražio od poljskih komunista da traže od Sovjeta oslobađanje njegovog prijatelja, koji je zarobljen u malom gradu oko 30 kilometara od Varšave i osuđen na 25 godina zbog špijunaže. 

U pismu ženi 1946. Hozenfeld je naveo imena Jevreja kojima je pomogao i molio ju je da ih kontaktira i zamoli da mu pomognu da izađe iz zatvora. Međutim, umro je prije nego što mu je iko pomogao 13. avgusta 1952. od pucanja grudne aorte, vjerovatno tokom mučenja.

Izvor: b92.net

Ne propustite