EVO ŠTA LJUDI NAJČEŠĆE GOVORE KADA SU NA SAMRTNOJ POSTELJI: Riječi do kojih ćete se ZALEDITI

U ljudskoj prirodi je da se bojimo smrti i teško nam je da govorimo o njoj ili da joj prisustvujemo. Međutim, možda upravo ljudi na samrti razumiju smrt mnogo bolje nego mi i mogu da nam pruže utjehu.

– Pošto sam u roku od devet nedelja izgubila i sestru i oca, posvetila sam se istraživanju onoga što se događa nakon smrti. Intervjuisala sam na desetine ljudi koje profesija vezuje za neizlečive pacijente, kao one koji su doživjeli posebna iskustva sa samrtnicima pa i sa onima koji su se “vratili iz mrtvih”, odnosno, doživjeli kliničku smrt.

Shvatila sam da ljudi spoznaju kada im kucne posljednji čas. U periodu od 72 sata pred smrt, oni počinju da govore u metaforama o putovanju. Terminologija je različita pa tako jedni traže svoje cipele, drugi avionske karte, a treći ponavljaju kako “žele da idu kući”, a zapravo su već kod kuće. U trenucima dok je ležala na samrti, moja sestra, obolela od raka dojke, ponavljala je uporno “ja ne znam kako da odem“, a čak je spominjala i neke “nesrećne stjuardese.”

Bolničarka Megi Kalanan, koja je radila u Centru za palijativnu negu u Virdžiniji, navodi pitanje jednog pacijenta obolelog od raka pankreasa, postavljeno u samrtnom času: “Zna li moja žena sve u vezi sa pasošem i kartama?”

Meri je skovala i poseban termin “svijest o bliskoj smrti” i koristi ga u svojoj knjizi “Konačni darovi: razumevanje specijalne svesti i potrebe umirućih i komuniciranje sa njima”. Kalananova je bila u situaciji da njeguje stotine pacijenata sve do smrti i smatra da vizije putovanja njenih pacijenata nisu puka slučajnost.

LJudi neposredno pred smrt vide preminule članove porodice. Samrtnici često imaju “priviđenja” za koje zdrave osobe veruju da su prosto efekat jakih analgetika koje pacijenti uzimaju. Međutim, da li je tako? U jednoj velikoj međunarodnoj studiji, koju su proveli psiholozi dr Karlis Ozis i dr Erlendur Haraldson sa Islandskog univerziteta, ustanovljeno je da većina pacijenata koji su još uvek svesni nekih sat vremena pred smrt, vidi svoje voljene koji su preminuli, bez obzira na to jesu li primali takve lijekove ili ne. Studija je obuhvatila osobe iz potpuno različitih kultura – iz SAD i Indije.

Kada sam razgovarala s pacijentkinjom Odri Skot (84), koja je umirala od raka, pričala mi je kako joj u posetu dolazi njen (usvojeni) sin Frenki, inače, preminuo nekoliko godina pre toga. On je, prema njenim riječima, mirno sjedio u fotelji pored nje kad god bi “došao”.

U nekim slučajevima, ljudi vide članove porodice i prijatelje za koje nisu ni bili svesni da su umrli. Među prvim detaljno istraženim izveštajima o vizijama pred smrt, našao se i slučaj žene koja je umirući na porođaju rekla svom doktoru u jednoj dablinskoj bolnici kako pred sobom vidi preminulog oca.

Zatim je videla nešto što ju je zbunilo: “Vida je s njim.” Ponavljala je to, a Vida je bila njena sestra, inače preminula tri nedelje prije toga. Međutim, informacija da je Vida umrla bila je skrivena od samrtnice.

U našoj kulturi je “bijela svetlost” postala pomalo i kliše. Međutim, istina je da samrtnici opisuju taj doživljaj svetlosti i kao mudrosti ili ljubav. Pacijenti koji su imali iskustvo bliske smrti, a ostali svjesni – prilikom srčanog udara, na primjer, kažu da su se osjećali “skoro samljeveni” jačinom emocionalne snage tog svetla. Dr Ivona Kajson, koja je preživela avionsku nesreću, kaže da je tu svjetlost doživjela kao apsolutnu ljubav majke prema djetetu.

– Osjećala sam se kao novorođenče na majčinom ramenu. Beskonačno sigurna. Bilo mi je kao da sam vijekovima bila izgubljena, a onda konačno pronašla put do kuće. Čak i u slučaju iznenadne smrti, samrtnici se mogu oprostiti od nas. Zaista me je iznenadilo kad sam otkrila da studija za studijom potvrđuje da je oko polovina ispitanika osetila prisustvo svojih voljenih – bilo u trenutku smrti, ili nešto kasnije. To se dogodilo i u mojoj porodici. Otac uopšte nije bolovao već je umro iznenada, usred jedne noći 2008. godine. Moja sestra Katarina bila je budna više od 150 kilometara daleko od njegove kuće, a ipak je u svojoj spavaćoj sobi iznenada osjetila nečije prisustvo i ruke kako je nežno dodiruju po glavi, rekla je ona.

Ispunili su je zadovoljstvo i radost i to toliko snažno i neobično da je ispričala čitav doživljaj sinu prije nego što su uopšte saznali da nam je otac preminuo.

Psihijatri nazivaju ove slučajeve “halucinacije žalosti”, ali nauka takva subjektivna iskustva još uvijek nedovoljno razumije. Svakako još nije objašnjeno otkuda nam takvi doživljaji prije nego što saznamo da nam je neko umro. Jedan čovjek mi je ispričao svoj doživljaj iz djetinjstva: jednog jutra sišao je na doručak, kao i obično, i vidio tatu kako sjedi na svom mjestu i čita novine, a onda ga je majka šokirala rekavši mu da je otac umro.

– Ali ja ga vidim, eno ga, sjedi tamo! – rekao je i u tom trenutku vizija oca je nestala. Samo 5 odsto ovih iskustava su vizuelna, zaključuje u svojoj studiji dr Majkl Barbat, lekar u bolnici “Sen DŽozef” u Auburnu, u Australiji. Većina se odnosi na osećaj prisutnosti, i to ne nekog prolaznog, neke sjenke, već živog prisustva, vrlo konkretnog prisustva koje ljude podstakne da hitno pozovu nekog telefonom, da okrenu automobil u drugom pravcu, da se u trenutku rasplaču. To se može dogoditi trenutku smrti drage osobe, ali nakon nekoliko nedelja ili čak godina kasnije.

Karen Simon, izvršna direktorka marketinga iz Toronta, priča o svom doživljaju 1 hladne noći šest nedelja nakon smrti oca.

– Vozila sam autoputem, a na suvozačevom mjestu se stvorio tata. Mogla sam da osjetim kako se namješta u sjedištu. On je uvijek sjedio na karakterističan način, nagnut na lijevu stranu. Vozio se tako sa mnom petnaestak kilometara. Doživljaj je bio nevjerovatno stvaran, a mene je potpuno promijenio.

I živi mogu da dožive smrt. Istraživanje psihijatra dr Rejmonda Modija iz 2010. godine pokazuje da iživi mogu zajedno sa samrtnikom da dožive osećaj da ulaze u “svjetlost”. Ovaj psihijatar je, inače, autor revolucionarne knjige iz 1975. godine pod naslovom “Život poslije života”, a njegov je i poznati termin “doživljaj bliske smrti”.

Psiholog u ustanovi za palijativno zbrinjavanje na Floridi dr Kejtlin Dauling Sing primetila je da ljudi na samrti deluju kao da zrače, a oni spominju i kako “hodaju kroz sobu osvetljenu lampama” ili kako im “telo puni sunčeva svetlost”. Ponekad, na trenutak, to dožive i članovi njihovih porodica.

Psiholog dr Džoan Borisenko, na primjer, opisala je kako je to doživela u trenutku kad joj je umrla majka. U 81. godini majka joj je preminula u medicinskom centru Bet Izrael u Bostonu, a DŽoan kaže kako se prostorija ispunila sjajnom svetlošću koju su vidjeli i ona i njen sin i kako su oboje posmatrali kako se majka spektralno izdiže iz tijela. Upravo ljudi na samrti razumiju smrt puno bolje nego mi i mogu nam pružiti utjehu, samo kad bismo mi mogli da čujemo ono što pokušavaju da nam kažu.

Stil / 365 Srbija