20. OKTOBRA 25 MLADIĆA SIŠLO JE U ŠAHTOVE BEOGRADA: Zbog onog što su tada doživjeli, svi umrli

Dok su se ljudi na ulicama Beograda radovali i slavili, ni slutili nisu da smrt dolazi iz podzemlja

Muzika je treštala. Znojavih šaka muškarci i žene, mnogi još u vojnim uniformama, igrali su kolo na sred Terazija. Vjerovali su, kao što mnogi od nas danas pogrešno vjeruju, da je 20. oktobra 1944. oslobođen Beograd. Ne znajući šta ih čeka, ljudi su podizali djecu da vide igranku. Pjesmu je nadglasao prasak, a ulice prepune naroda poprskala je krv.

Smijeh su zamijenili vrisci. U centru grada se desio masakr. Dok su brojali ranjene, one ostale bez udova, komandant je povukao u stranu Gojka Kraljevića i izdao mu najteže naređenje u istoriji Beograda: „Okupi ljude!“

„Gošo, legendo, srećan ti rođendan“, vikali su mu.

Bilo je i onih koji su ćutali. Mladić koji je tog jutra napunio 20 godina mnogim svojim vojnicima je mogao da bude unuk. Jedini kojeg će ikada imati.

Tih kao smrt Gojko se kroz rulju probijao do Druge brigade Drugog Bataljona Četvrte beogradske divizije. On nije slavio. Umjesto okićenih fasada posmatrao je šahtove. Smrt je dolazila iz podzemlja.

Žena je nedugo nakon eksplozije viđena kako baca đubre u kanalizaciju. Nije to bilo đubre, bila je hrana za najstrašnijeg neprijatelja sa kojim se Beograd suočio.

Dok se iznad šahtova čuo bat novog „moravca“, ispod, duboko u kanalizaciji, krila se SS divizija koja mjesecima nije vidjela dan.

Čekali su znak za početak operacije „Ciklon jug“. Zadatak? Zatruj vodu i hranu, miniraj stambene zgrade, potruj ranjene u bolnici, a onda kroz eksploziju i leševe napravi haos u Beogradu.

Tiho i neprimjetno, kao što se ciklon prikrada ravnici. Smrt je trebalo da dođe iz podzemlja, ali se njihova spremala u njega da siđe.

Kraljević je sa prvom grupom vojnika stajao iznad šahta na Dorćolu. Neke od mladića nije ni znao. Uzimani su na preskok, pomalo iz svake čete.

Previše vojnika iz istog puka i neko bi počeo da postavlja pitanja, a tamo gdje su išli – pitanja nije smjelo biti.

– Gojko je zadatke obavljao bez pogovora. Zato je izabran. Izabran je jer su znali da je odrastao u vojsci i da neće pobjeći ni po cijenu života. Mnogi na njegovom mestu bi. Momci koji su odabrani za misiju su bili iz unutrašnjosti, neki su na putu do šahta prvi put videli tramvaj, a sada su nadređeni uprli prstom u mrak i rekli im „silazite dole“ – ispričala je za Blic Milka, udovica Gojka Kraljevića u malom skrivenom dvorištu na Cvetnom trgu.

Nisu im rekli samo to. Prije toga iskusni komandant im se iskreno obratio.

„Puške i bombe ostavite na površini, dole vam ne vrijede“ bilo je uputstvo.

Grupica po grupica, šest po šest, stopu po stopu, sedam dana i sedam noći mladići su sa noževima silazili u šahtove.

Provodili bi po četiri sata unutra, a onda, oni koji prežive, puzali na površinu.

– Gojko je silazio sa svakom grupom i naredio da pri smeni vojnici ne smeju da se sretnu. Nisu smjeli novoj grupi da ispričaju užas koji su dole vidjeli. Od onih koji su usjpeli da se izvuku 25 je u tunelima poludelo. Prema mom znanju, pravo odatle su sprovedeni u kliniku „Laza Lazarević“. Tu su i umrli – tiho priča žena.

Ležeći u ledenoj vodi, dok im se uniforma natopljena fekalijama pripijala uz tijelo, puzali su kroz mrkli mrak i osluškivali. Šuškanje iz tunela moglo je da bude i pacov i nož koji se zarija u grkljan.

Više od bata koraka daleko brojnijeg neprijatelja, plašio ih je šum vode. Bilo im je jasno – ako gore padne kiša, svi će se podaviti. A to je bilo upravo ono što je neprijatelj htio.

Ozloglašeni Oto Skorceni, Hitlerov čovjek od povjerenja, lično je obučavao diverzantsku jedinicu.

Kraljevićevi ljudi su pipali memljive zidove ne bi li presjekli kablove mina koje su sakrivene pod beogradskim zgradama. Mogle su da eksplodiraju svakog trenutka.

Nijemci su iskočili iz zasjede. Satejrani u ćošak, borili su se do posljednjeg.

Bile su potrebne mine i najmanje 120 ljudskih života da isteraju naciste. Napokon, pakleni plan je spriječen, a Gojko Kraljević je ponovo izašao i vidio sunce. Tamu, ipak, nikada nije zaboravio.

– Niko iz Generalštaba nije smio da uđe u grad dok neprijatelj ne bude uništen. Kada je poslije svega izašao iz kanalizacije i potpisao da je operacija uspjela, Gojko je pao u krevet i spavao danima – priča njegova supruga, a mi slušamo. Zahvalni.

Jer dok se on oporavljao, iza njegove sobe i daleko iznad tunela u kojima su ti mladi ljudi ostavili tijela i živote – budio se neki novi, slobodni Beograd.

„U pet minuta grlila sina i živog i mrtvog”

– Gojko je retko o tome pričao. Vidite da se o ovome u školi ne uči i film koji je snimljen o operaciji „Ciklon jug“ dosta je ublažen. Mučno je to. Rekao mi je samo da je jedna starica, ogrnuta teškom maramom, saznala da joj je sin jedinac u Beogradu i došla da ga vidi. Zatekla ga je živog na ulici i zagrlila, pet minuta kasnije sišao je u kanalizaciju i posle rafala iznijeli su mu tijelo, sljedeći put zagrlila ga je mrtvog. Sve što meni nije mogao da kaže je zabeleženo u knjizi „Smrt je dolazila iz podzemlja“ Mirka Jovićevića. Htio je da se bar sjećanje na poginule nekako zadrži – priča žena.

Gospodar tri zanata

Gojko Kraljević je doktor hemijskih nauka, a završio je tri fakulteta: Hemijski, Ekonomski i Tehnološki. Sa suprugom ima ćerku Danijelu koja je takođe doktor biohemije i živi u Americi.

Bio je i pisac, napisao je dva romana. Gojkovi patenti o prečišćavanju životne sredine, za koje je ideju dobio u kanalizaciji, koriste se i dan danas.

(BLIC.RS)