ISPOVIJEST JEDNOG PARIŽANINA: "I danas smo u šoku, ali tuga je ujedinila Francuze"
Bio sam na stadionu “Francuska” na prijateljskom meču između Francuske i Njemačke i samo nekoliko minuta poslije početka utakmice svi na stadionu čuli smo dvije eksplozije. Kao fudbalski navijač, često sam po stadionima i naslušao sam se eksplozija od petardi i topovskih udara, tako da nisam mnogo brinuo, jer sam pomislio da je to u pitanju. Ni gledaoci, ni igrači ni sudije se, takođe nisu uplašili, jer su vjerovatno imali sličan utisak.
Međutim, petnaestak minuta pre kraja utakmice počele su da mi stižu brojne SMS poruke od rodbine i prijatelja, i to ne samo iz Francuske već iz cijelog svijeta. Svi su me pitali gdje se nalazim i - znajući da sam strastveni navijač ali i da često idem na koncerte u Bataklan koncertnu halu – savjetovali su me da ni slučajno ne idem u deseti i jedanaesti arondisman jer se tamo puca. Objasnili su mi šta se, zapravo dešavalo, i onda sam ja počeo da šaljem poruke porodici i prijateljima.
"I danas smo u šoku, ali tuga je ujedinila Francuze"
Cakanikas Analis: Život ide dalje! Večeras ću otići u kafanu da proslavimo rođendan prijatelja, moramo da pokažemo teroristima da ih se ne bojimo
Kada sam se probuduio u subotu ujutro i saznao, šta se zapravo dogodilo i koliko je ljudi ubijeno i ranjeno tek onda sam doživeo šok. Tuga je ujedinila Francuze, pa čak i političke stranke koje su obustavile kampanju za regionalne izbore planirane za decembar.
Ali, budimo realni: Francuska je u ratnom stanju i ovo je rat protiv neprijatelja koji se krije među nama i spreman je da kukavički ubija, a mi se nadamao da će odgovorni za ove užasne zločine biti pronađeni i pravedno kažnjeni.
Iako sam ateista, znam da religije nisu problem. Problem je što neki glupi i ludi ljudi misle kako ovim služe svojoj religiji i to je poruka koju želim da uputim mojim muslimanskim sunarodnicima.
"Pokažimo teroristima da ih se ne plašimo"
Moramo da pokažemo teroristima da ih se ne bojimo, da se nećemo zatvarati po kućama, da ćemo nastaviti da izlazimo i da se družimo sa prijateljima svih boja, religija i političkih stavova.
Dana 24. marta 1999. godine kada je počelo užasno bombardovanje Srbije u kome je učestvovala i Francuska, prvi put sam se stidio što sam Francuz.
Istovremeno sam se divio Srbima koji su na ulicama Beograda, Novog sada ili Niša pravili rok koncerte i tako prkosili zlu. Ova slika Srba koji su se na taj način, izlaskom i slušanjem dobre muzike, suprotstavljali nepravednom ratu i bombama još uvijek je živa u mom sjećanju. Zato bih htio da poručim Francuzima da u ovom teškom trenutku te ljude uzmu za primjer kako se treba ponašati.