Nakon 70 godina ćutanja, progovorila djeca okorjelih nacista: 'Naši očevi su bili divni ljudi'
Iako većina filmova koji se bave Holokaustom prikazuju širu sliku ove velike tragedije, Dejvid Evans je odlučio da snimi dokumentarac koji će stvari prikazati malo drugačije. "What Our Fathers Did" je djelo koji će se koncentrisati na živote nekih od najozloglašenijih ubica u istoriji, postavljajući pitanje kako je bilo odrastati kao djeca nacista, piše Dejli Bist.
Evans i njegova ekipa pratili su Filipa Sendsa, unuka Jevreja koji je preživio Holokaust, dok je on pokušavao saznati kako su izgledali životi dvojice muškaraca "s druge strane žice" - Nikolasa Frenka i Horsta fon Vahtera, tj. sinova poznatih viših nacističkih službenika, Hansa Frenka i Ota fon Vahtera.
I Frenk i Vahter su bili odgovorni za smrt hiljade evropskih Jevreja tokom nacističkog uspona na vlast. Ono što je dokazano u filmu jeste da je Frenk zadržao objektivnost, jer je on odmah priznao da je svjestan zločina svog oca. Sa Vahterom je malo drugačija priča...
'Tata je bio divan čovjek'
Vahter naime ljutito poriče očevu krivicu za smrt desetine hiljada Jevreja, do kojih je došlo pod njegovim zapovjedništvom. Za razliku od realističnog Frenka, Vahter je proveo srećno djetinjstvo s ocem nacistom. U njegovim očima, otac je bio dobar čovjek kod kuće i zbog toga nije mogao biti masovni ubica, uprkos i više nego dovoljnoj količini dokaza koji tvrde suprotno i smještaju ga u središte odluka vezanih za genocid.
Vahter ne odustaje od tvrdnje da je njegov otac bio pošten i častan muškarac koji je naređivao ne zato što je bio osoba puna mržnje, nego zato što je vjerovao u nacistički nacionalizam i nadao se da će njegovo učestvovanje u aktivnostima stranke jednog dana nadžijveti počinjena ubistva.
I dok Vahter bar priznaje da je nacistički režim činio strašne zločine, ima djece nacista koje su idealizaciju svojih roditelja dovela do krajnjih granica. Hajnrih Himler, arhitekta "Konačnog rješenja", koje je rezultiralo zvjerskim ubistvima šest miliona Jevreja, čovjek je koga niko ne želi da sjeća. Ipak, postoji jedna osoba koja žali za njim - njegova ćerka Gudrun Burvic (85), poznata i kao "princeza nacizma", koja još uvijek vjeruje da je on bio dobar čovjek, prenosi Dnevno.rs.
Gudrun je imala 14 godina kada je ostala bez oca, a za razliku od većine djece očeva koji su služili Hitleru na visokoj hijerahijskoj ljestvici, ona se svog nije odrekla.
– Svake godine 24. decembra sa ocem sam se vozila kako bi vidjeli Hitlera u Minhenu i kako bi mu čestitali Božić. Kada sam bila mala, davao mi je lutke. Kasnije mi je poklanjao bombonjere – ispričala je Gudrun, rjetka osoba kojoj su godine Drugog svjetskog rata ostale u najljepšem sjećanju, a koja i danas važi za osobu blisko povezanu sa neonacistima.
Može li okorjeli ubica biti požrtvovani otac pun ljubavi?
"Ahilova peta" ovog dokumentarca je nefleksibilnost u njegovom ideološkom pristupu, pogotovo u odnosu prema Vahteru. Iako film s dubokom simpatijom prikazuje preživjele aktere nacističkog genocida, nedostaje mu objektivnog razmišljanja i ne nudi nikakav drugačiji uvid u priču.
Želeći da prikaže krajnju subjektivnost Vahtera, film ne uviđa da isto čini i Sends, koji odbija da prihvati da Vahterova nemogućnost da vidi drugu stranu svog oca proizlazi iz njegovog srca i bliskosti s ocem, koju nije jednostavno promijeniti, bez obzira na sve dokaze na svijetu.
Na taj način filmadžije kao da ne uviđaju ili odbijaju mogućnost da je osoba koja je hladnokrvno mogla oduzeti tolike hiljade života isto tako zaista mogla biti mekog srca prema nekom drugom, tj. svom djetetu. A očigledno je i to moguće.