Opraštanje - jedna od najvećih vrlina
Opraštanje je jedna od najvećih vrlina koju čovjek može imati. Većina nas, tokom života i određene količine životnog iskustva, nauči kako da pređe preko tuđih nedostataka i oprosti greške drugima. I sami smo nebrojano puta pali na nekom od moralnih ispita, pa nam je nečiji oprost pružio ruku da ustanemo i nastavimo dalje, bez emotivnih ozlijeda. Nakon nekog vremena objema stranama postane jasno kako niko nema fajde od ljutnje ili ogorčenosti, te da je ljudski griješiti, a božanski opraštati.
Međutim ove konstatacije provlače sa sobom jedno važno pitanje - Može li i treba li se na kraju sve oprostiti?
Naravno, ovdje nije riječ o onim vrstama nepravdi koje se daju 'sanirati' novčanom nadoknadom ili, u romantičnojoj izvedbi, pristojnim buketom cvijeća.
U stvarnosti kada vas neko, vama blizak, namjerno i ciljano povrijedi teško je smoći snage za oprost.
Odluka da svjesno pređemo preko tuđe zle namjere zarobljena je u nagonskom impulsu za osvetom kao primitivnom izrazu očuvanja dostojanstva - oko za oko, zub za zub. No kad malo ohladimo glavu i shvatimo da se u talionskoj jednačini-' milo za drago'- ne nalazi lijek za našu bol, onda krećemo u dalju potragu za duševnim mirom.
OPROSTITE SEBI NESAVRŠENOSTI
Intimno nepraštanje koje je neuočljivo na površini, ali traje u nama, ima pogubne posljedice na zdravlje čovjeka. Ono je kao hrđa koja se taloži i polako vremenom osvaja dio po dio zdravog materijala. Svaka forma razočaranosti ili ogorčenja, koju sa sobom nosi nepraštanje, nije pogubna samo za naše spoljnje odnose, nego i za unutrašnje stanje duha.
Od svih oblika nepraštanja najpogubniji je nepraštanje samom sebi. Ono proističe iz osjećaja krivice zbog krivih postupaka prema drugima ili zbog upornog prekorijevanja i omalovažavanja svoga bića.
Drugima nekako i uspijemo oprostiti, ali najteže je osloboditi se svog inferiornog Ja. Ne vrijedi čekati da nam neko drugi potvrdi da smo dostojni ljubavi i poštovanja, jer jesmo, već sami moramo naučiti kako da steknemo osjećaj samopoštovanja.
KAKO OPROSTITI DRUGOME
"Uvijek praštajte svojim neprijateljima, ništa ih ne može toliko iživcirati.“ (Oscar Wilde)
Pošto ste se već suočili sa svojim osjećanjima, priznali povrijeđenost i ličnu nesavršenost, vrijeme je da nastavite putovanje jači i zreliji za jedno životno iskustvo.
Svako rješavanje problema od nas traži određeni nivo objektivnosti pa i u ovakvim slučajevima je poželjno ostati trezven, napraviti što veću emotivnu distancu i najvažnije, pokušati razumjeti razloge tuđe bezobzirnosti i ataka na našu dušu. To ne znači da odobravate ili opravdavate ovakve postupke, ali će vam sigurno skrenuti fokus sa osujećene i povrijeđene strane vaše ličnosti.
Opraštanje je proces a ne jednokratan čin. Oprostiti nije kao pritiskanje prekidača da biste upalili svjetlo u sobi.
To što ste se odlučili na oprost ne znači da ćete dati priliku osobi koja vas je povrijedila da to napravi još jednom, nego praštanjem sebe oslobađate povezanosti i negativnih emocija vezanih uz tu osobu.
Oprostiti znači da ste sposobni izdići se iznad nečije pogreške, priznavši da svi griješimo te krenuti svojim putem. Taj put može uključivati osobu kojoj ste oprostili, ali put se nastavlja od pogreške, a ne od tamo gdje je bio prije nje.
OSLOBODITE SE
Kada jednom oprostite, više nikada se ne vraćajte na to, inače praštanje zamjenjujete za čin natjecanja između dvije osobe u kojem pokazujete svoju superiornost. Ako stvarno želite da izađete kao pobjednik iz cijele situacije, poput orla se uzdignite iznad nizine ucviljenog ega i agonije koja bi stalno da vas drži u prošlosti. Zapamtite, praštanje nije za slabiće koji zdravo samopouzdanje nadomješćuju tuđim slabostima. Pokažite neprijateljima da je snaga vašeg karaktera u dobrom poznavanju sebe i sposobnošću praštanja, i tada ćete se uvjeriti da je malo onih koji će niskim udarcima uspijeti probiti pancir vaše duše.