VELIKA PRIČA: Niger, poprište najstrašnijeg francuskog kolonijalnog terora, udarom napušta Pariz i kreće u novu sudbinu koja bi se zbog sukoba Istoka i Zapada mogla pretvoriti u strašnu tragediju

Niger nije zemlja o kojoj smo pretjerano govorili kada je riječ o političkim odnosima i sukobima na prostoru Afrike, no to bi se moglo poprilično promijeniti imajući u vidu aktualne događaje... U fokusu su pak češće bili njihovi nemirni susjedi, prvenstveno Libija na sjeveru koja se još nije oporavila, ni približno, od NATO agresije predvođene SAD-om 2011. godine. Tu su zatim tri susjedne zemlje u kojima su nedavno izvedeni državni udari ili nasilne promjene vlasti - Mali, Burkina Faso i Čad (tamo je dugogodišnji predsjednik Idriss Deby ubijen u travnju 2021. za vrijeme sukoba s militantima - naslijedio ga je njegov sin, general Mahamat Deby). Osim spomenutih Niger također graniči s najmnogoljudnijom zemljom Afrike, Nigerijom (koja je također poprilično nemirna, naročito u pograničnom području), te Alžirom na sjeverozapadu i Beninom na jugozapadu.

Imenom podsjeća na susjednu Nigeriju, a obje zemlje dobile su ime po rijeci Niger koja protječe kroz njih. No, Niger na sjeveru bio je francuska kolonija dok Nigerija na jugu je bila britanska kolonija. Po površini su ove dvije zemlje također blizu (Niger je nešto veći), no po broju stanovnika imamo veliku razliku. Nigerija je, kako smo i rekli, najmnogoljudnija zemlja cijelog kontinenta te ima preko 230 milijuna stanovnika dok Niger ima oko deset puta manje - 25 milijuna stanovnika. Razlog tomu je činjenica da se oko 80% Nigera nalazi unutar najveće pustinje na svijetu, Sahare (ako pritom mislimo na "vruće" pustinje, jer postoje dvije hladne, na Arktiku i Antarktici, koje su površinom veće od Sahare).

Na jugu ogromne Sahare nailazimo na prostor koji se naziva Sahel. To je granična zona između Sahare na sjeveru i plodnije regije Sudan na jugu (ovo je ime za cijelu regiju i ne odnosi se samo na države Sudan i Južni Sudan).

Sahel se prvenstveno sastoji od savana koje se protežu sve od Atlantskog oceana do Afričkog roga. Tijekom afričke povijesti ova regija je bila dom nekim od najnaprednijih kraljevstava koja su ostvarivala veliku dobit od trgovine koja se odvijala preko pustinje.

Niger je najveća rijeka Zapadne Afrike, i treća rijeka kontinenta nakon Nila i Konga, s dužinom od 4184 kilometra.

Ako pogledamo satelitsku kartu cijele države Niger odmah ćemo uočiti da su zeleniji prostori, odnosno potencijalno obradiva površina, vrlo rijetki te ih nalazimo tek u manjim količinama na jugu i uz samu rijeku Niger uz koju se smjestio i glavni grad Niamey.

Glavni grad Niamey se brzo razvija i brzo raste, što ne čudi pošto je Niger među zemljama s najbržim rastom stanovništva na svijetu. Zanimljiv je podatak da je glavni grad u vrijeme osamostaljenja zemlje od francuske kolonijalne vlasti, 1960. godine, imao svega oko 30.000 stanovnika, a danas ima preko 1.3 milijuna. Krajem pak 19. stoljeća, kada stižu Francuzi, to zapravo još ni nije bio grad te je imao svega oko 3000 stanovnika.

Vrijeme je da se osvrnemo na povijest same zemlje, a ta povijest je, očekivano, usko vezana uz kolonijalnu okupaciju i eksploataciju Afrike.

Još od 5. stoljeća prije Nove ere na ovim prostorima buja trgovina, a prostor današnjeg Nigera kasnije će biti dio velikih i moćnih afričkih carstava Songhai i Mali.

Početkom 19. stoljeća neke europske zemlje već su posjedovale primorske kolonije u Africi, a u drugoj polovici stoljeća počele su usmjeravati pogled prema unutrašnjosti kontinenta. Ovaj proces, poznat kao "Utrka za Afriku", kulminirao je na Berlinskoj konferenciji 1885. godine na kojoj su kolonijalne sile zacrtale podjelu Afrike na sfere utjecaja. Kao rezultat toga Francuska je stekla kontrolu nad gornjom dolinom rijeke Niger (otprilike današnjem teritoriju Malija i Nigera).

Francuske "ekspedicije", koje su imale za cilj učvrstiti francusku kolonijalnu kontrolu bile su tipično okrutne, no jedna naročito - misija koju su 1899. vodili kapetan Paul Voulet i poručnik Julien Chanoine. Krenuli su iz Senegala s ciljem potpunog preuzimanja kontrole nad Čadskim bazenom (prostor koji obuhvaća veći dio Čada i znatan dio Nigera). Konačni cilj bio je ujediniti sve francuske teritorije na prostoru zapadne Afrike. Misija je krenula simultano s još dvije francuske vojne misije - jedna iz Alžira, jedna iz Konga.

Voulet, tada 32-godišnjak, sin uglednog francuskog doktora, dobio je poprilično okvirne direktive od tadašnjeg francuskog ministarstva kolonija da "istraži teritorij između rijeke Niger i jezera Čad" te da cijeli prostor "stavi pod francusku zaštitu". Pritom mu je ministar direktno rekao: "Neću se pretvarati da Vam mogu dati bilo kakve instrukcije glede toga kojom ćete se rutom kretati ili kako ćete se ponašati prema domorcima".

Tom izjavom, moglo bi se reći, francuske vlasti dale su dvojici psihopata carte blanche da rade što god žele. Njihov marš kroz savane i pustinje bila je beskonačna orgija pljačke i ubijanja. Ulazili su u naselja i na najbrutalnije načine ubijali tamošnje stanovništvo, uključujući žene i djecu.

Nakon brojnih strahota jedan od oficira francuske misije, Louis Peteau, poručio je Vouletu da to više ne može podnijeti, a ovaj ga je odmah otpustio uz obrazloženje da je pokazao "nedostatak discipline i entuzijazma". No, čini se da su mladog oficira progonile slike strašnih zločina kojima je svjedočio pa je odlučio u veljači 1899. pisati svojoj zaručnici u Pariz. U pismu je vrlo detaljno opisao masakre. Njegova zaručnica, duboko šokirana onim što je pročitala, odlučila je proslijediti pismo ministru kolonija, Antoineu Guillainu.

Odjednom se cijela misija pretvorila u veliku aferu. Iako francuski zločini u Africi definitivno nisu bili ograničeni samo na misiju koju su vodili Paul Voulet i Julien Chanoinem, francuske vlasti nikako nisu htjele da se pročuje što se događa po Africi, pogotovo u to osjetljivo vrijeme (još je trajala politička kriza zbog poznate Dreyfus afere i javnost je bila senzibilizirana).

Ministar Guillain odlučio je stati tome na kraj tako što je naredio uhićenje Vouleta i Chanoinema. Ali kako uopće doći do njih? To nije bio nimalo lak potez. Posao je dodijelio pukovniku Jean-Francoisu Klobbu koji je dobio zadatak zaustaviti "podivljalu" misiju i privesti zločince koji "sramote Francusku".

Klobb se sa svojim ljudima odmah uputio iz Timbuktua. Slijediti Vouleta i njegove ljude nije bilo teško, trebalo je samo slijediti trag spaljenih sela i leševa koji su ostajali iza njih...

Na tom putu Klobb i njegovi ljudi nailazili su na stabla na kojima su žene bile obješene, na vatre u kojima su mala djeca spaljena.

Zvuči poznato? Da, priča o lovu Vouleta svakako je bila inspiracija za poznati film "Apocalypse Now" iz 1979. s Marlonom Brandom u glavnoj ulozi.

Klobbovi ljudi prešli su do sredine srpnja put od oko 2000 kilometara. Tada su stigli do mjesta Damangara gdje im je rečeno da su Voulet i njegove snage ovdje bili prije svega nekoliko sati. Klobb je preko posrednika poslao pismu Vouletu u kojem mu poručuje da se mora predati i odmah vratiti u Francusku. Voulet, znajući što ga čeka, odbija te poručuje Klobbu da se on i njegovi ljudi ne približavaju. Uskoro su se ipak susreli. Klobb je prišao Vouletu i njegovim snagama sam, odjeven u punoj vojnoj uniformi sa svim istaknutim znakovljem (pošto je u hijerahiji bio iznad Vouleta). Nadao se da će svojom prisutnošću utjecati na njegove ljude da ne pucaju, a i svojima je naredio da se suzdrže.

No, njegov pokušaj nije uspio. Voulet je naredio da se otvori vatra. Klobb je ubijen. Vouletovi ljudi bili su šokirani jer nisu znali sa sadržaj pisma. U tom trenutku Voulet skida sa sebe vojne oznake te poručuje: "Ja više nisam Francuz. Ja sam poglavica. Zajedno s vama osnovat ću ovdje carstvo".

Ipak, vojnici nisu bili voljni krenuti u suludi plan. Pobunili su se, ubili Chanoinea, a Voulet je pobjegao u šumu. Idućeg dana su ga našli te je i on ubijen.

U kolovozu te 1899. Vlada je objavila zločine koje je počinila Vouletova ekspedicija. Priznali su što se dogodilo, obznanili su da je Klobb ubijen. Ipak, u tisku se podigla bura negodovanja, a tvrdnja o "civilizirajućoj misiji" u Africi bila je okaljana, kao i vojska, čiji je prestiž već bio znatno oslabljen aferom Dreyfus.

Unatoč činjenici da je Niger kao kolonija stvoren u krvi, u možda i najbrutalnijim epizodama francuske kolonijalne prošlosti u Africi, Francuska će vladati njime sve do 1960. godine.

Tijekom 20. stoljeća Pariz je dozvolio djelomičnu autonomiju tamošnjem stanovništvu, sve dok je francuska kontrola bila poštivana i iznad sviju. Tipično za kolonijaliste odabrali su jednu etničku skupinu, u slučaju Nigera to je bila skupina Zarma koja živi na krajnjem zapadu, te su je učinili "najobrazovanijom i najzapadnjačkijom" od cijelog Nigera. To je dio taktike "podijeli pa vladaj" koja se često viđa u kolonijama. Jednu skupinu uzmu "pod svoju" i od nje očekuju da guši druge koje bi eventualno mogle ugroziti kolonijalnu vlast.

Tijekom Drugog svjetskog rata, kada je kopnena Francuska bila okupirana od strane nacističke Njemačke, Charles de Gaulle izdao je Deklaraciju iz Brazzavillea, objavljujući da će francusko kolonijalno carstvo nakon rata biti zamijenjeno manje centraliziranom Francuskom unijom. Ta Francuska unija, koja je trajala od 1946. do 1958., dodijelila je ograničeni oblik francuskog državljanstva stanovnicima kolonija, uz određenu decentralizaciju moći i ograničeno sudjelovanje u političkom životu za lokalne savjetodavne skupštine.

Ipak, kontrola Pariza je slabila, kao i drugih kolonijalista u Africi. Europa je bila u ruševinama i Afrika je dobila svoju priliku - kao i mnoge druge zemlje Niger se osamostalio, bilo je to 1960.

Prvi predsjednik bio je Hamani Diori. Po dolasku na vlast brzo je svoju stranku proglasio jedinom legitimnom, a njegova se Vlada zalagala za održavanje tradicionalnih društvenih struktura i bliskih gospodarskih veza s Francuskom. Vladao je 14 godina te je srušen u vojnom udaru. Vojna hunta zatim će vladati od 1974. sve do 1991., transformativne godine za velik dio svijeta pa tako i Afriku.

Početkom 90-ih Niger postaje, barem formalno, višestranačka demokracija iako će proći još dosta godina do mirne tranzicije vlasti putem glasačkih listića. Tijekom 90-ih početkom stoljeća na vlasti su se smjenjivala uvelike vojna lica, a zemlja se zadužila kod MMF-a i Svjetske banke.

27. prosinca 2020., Nigerci su izašli na izbore. Nijedan kandidat nije osvojio apsolutnu većinu, ali Mohamed Bazoum bio je najbliži s 39.33%. Prema Ustavu, drugi krug izbora održan je 20. veljače 2021., pri čemu je Bazoum osvojio 55,75% glasova, a oporbeni kandidat (i bivši predsjednik) Mahamane Ousmane 44.25%.

31. ožujka 2021. snage sigurnosti spriječile su pokušaj puča koji je izvršila vojna jedinica u glavnom gradu Niameyu. Pucnjava se čula u predsjedničkoj palači. Napad se dogodio dva dana prije nego što je novoizabrani predsjednik Mohamed Bazoum trebao položiti zakletvu. Dana 2. travnja 2021. Bazoum je prisegnuo kao predsjednik Nigera.

I tako dolazimo do aktualnih trenutaka. Kasno 26. srpnja 2023. vojni udar svrgnuo je Bazouma. 28. srpnja general Abdourahamane Tchiani proglasio se de facto šefom države.

Ovo je bio peti (uspješni) vojni udar otkako je zemlja stekla neovisnost od Francuske 1960. godine, a prvi nakon 2010. godine.

Podsjetimo na to da je Bazoum bio prvi demokratski izabrani predsjednik zemlje koji je preuzeo dužnost od prethodnika izabranog na sličan način, odnosno prethodnika koji nije došao na vlast državnim udarom.

Državni udar 26. srpnja također je uslijedio nakon nedavnih državnih udara u obližnjim zemljama poput Gvineje, Malija i Sudana 2021. te dva u Burkini Faso u siječnju i rujnu 2022., što je dovelo do toga da se regija naziva "pojasom državnog udara".

Niger je (bio?) član ECOWAS-a (Ekonomska zajednica zapadnoafričkih država), bloka koji je već suspendirao Gvineju, Mali i Burkinu Faso iz članstva zbog državnih udara. Bola Tinubu, predsjednik Nigerije, imenovan je predsjedavajućim ECOWAS-a 9. srpnja ove godine te je već u izjavama istog dana upozorio: "Nećemo dopustiti državni udar za državnim udarom u zapadnoafričkoj regiji. O ovome ćemo ozbiljno raspraviti s Afričkom unijom, EU-om, SAD-om i Britanijom".

Drugim riječima, ECOWAS već u startu prijeti Nigeru, ovog puta oštrije nego drugim spomenutim zemljama koje su već imale državne udare.

No, postavlja se vrlo važno pitanje - hoće li ECOWAS biti gurnut u vojnu intervenciju, možda i širi rat, zbog naglo opadajućeg utjecaja Francuske u strateški važnom prostoru? Podsjetimo, Francuska je zemlja koju pokreće nuklearna energija, a Niger je jedno od najvećih nalazišta urana na svijetu. Pariz si jednostavno ne može dozvoliti da im Niger "sklizne" iz njihove orbite unatoč činjenici da nakon državnog udara stanovnici marširaju glavnim gradom Niamey i pale francuske zastave. Dodatni problem po Pariz, a i druge zapadne centre, je taj što Nigerci u isto vrijeme mašu s ruskim zastavama (nešto što smo do sad već viđali u Maliju, Burkini Faso...).

Ne bi čudilo da Washington i Pariz ovaj državni udar proglase sponzoriranim od strane Rusije, ili još konkretnije - od strane ruskog Wagnera. Činjenica jest da je lider Wagnera, Jevgenij Prigožin, entuzijastično pozdravio puč te poručio da se Niger napokon zaista oslobađa svojih kolonijalista.

Stvar je u tome što je Prigožin, bez obzira imao on u tome neki utjecaj ili ne, svakako i u pravu. Zemlje poput Nigera jesu 60-ih godina dobile neovisnost, ali su i dalje ostale pod dominacijom Pariza. Naravno, više nisu bile kolonije i mogle su, naizgled, slobodno krojiti svoju budućnost, no u praksi to nikad nije bilo tako.

Niger je danas jedna od najsiromašnijih zemalja na svijetu iako ima uran, ima zlato... Ekstremno je siromašna jer ju se od osamostaljenja držalo u takvom siromaštvu kroz kontroliranje korumpirane političke klase. Narod je toga itekako svjestan, danas više no ikad. Razvoj u dijelovima Afrike i dalje kaska, postotak pismenosti u Nigeru je svega 37%, ali nove generacije sve bolje shvaćaju što im se i zašto čine. Svjesni su stvarnog bogatstva svojih zemalja i kako su sustavno pljačkani desetljećima, stoljećima zapravo.

Mnogi u takvim teškim sudbinama vjeruju još jedino vojsci i nadaju se da vojska može donijeti nekakvu pravdu. Povijesno gledano to često nažalost nije bio slučaj. Generali "iz naroda" brzo se i lako pretvore u nove poltrone bivših kolonijalista, uz tek poneke iznimke. No, narod se iznova nada pa tako i sad mnogi vjeruju da je general Abdourahamane Tchiani početak bolje budućnosti.

No, ova navodna bliskost vojne hunte s Rusijom mogla bi narodu Nigera donijeti veliku tragediju i rat. Mohamed Bazoum bio je vrlo blizak sa zapadnim snagama. SAD i EU su ga smatrali "ključnim saveznikom" u, kako kažu, "borbi protiv terorizma" - što je u prijevodu oznaka za čovjeka od povjerenja u geopolitičko i ekonomsko važnoj regiji.

Vojna intervencija je svakako u pripremi, Francuzi neće dozvoliti gubitak Nigera nakon što su ostali bez Malija i Burkine Faso. Francuska će možda ponovno silom pokušati cijeli teritorij staviti "pod francusku zaštitu". Ali iako se radnja događa dva stoljeća naprijed, to će i dalje biti kontinuitet zločina u kojem su sudjelovali i Paul Voulet i Julien Chanoine.

Naroda Nigera ima pravo birati svoju sudbinu. Nijedna sila koja svoj utjecaj širi Afrikom vjerojatno mu ne želi najbolju sudbinu, ali taj izbor je ipak njihovo pravo i pokušaj strane intervencije je agresija, kako god da se ista prikaže.