NA TITANIKU JE BILO 34 LJUDI SA NAŠIH PROSTORA: Srbin Nikola preživio je BRODOLOM, a njegova sudbina oduševila je svijet

Među preživjelima sa Titanika našao se i jedan Srbin po imenu Nikola, a evo kako je uspeo da se spasi.

Još uvijek se traga za podmornicom koja je nestala 18. juna, a koja je krenula u turistički obilazak oko olupine Titanika. Ova strašna nesreća mnoge je podsetila na strašnu tragediju koja se desila prije 111 godina kada je ovaj, za to vrijeme velelepni brod, potonuo.

Tog 15. aprila 1912. godine, na prvom putovanju iz Velike Britanije u SAD, na ledeni breg u sjevernom Atlantiku, velikom brzinom, naleteo je tada najveći i najluksuzniji putnički brod - Titanik. "Nepotopivi", kakvim je smatran, potonuo je za samo dva časa i 20 minuta. Od 2.224 putnika i člana posade, poginulo je 1.523 ljudi.

Srećni preživeli sa Titanika godinama su pričali svoje verzije tragičnog događaja. Zahvaljujući njihovim sećanjima danas, pored zvaničnih, imamo i neke potpuno nepoznate detalje o onome šta se događalo u poslednjim trenucima pred potonuće čuvenog broda.

Titanik je građen da dominira prekookeanskim putničkim saobraćajem početkom 20. vijeka. Bio je vlasništvo kompanije „Vajt Star Lajn“ i predstavljao je najveći putnički brod na svijetu. Zbog veličine, najnaprednije tehnologije koja je ugrađena u brod, i pompe koja ga je pratila zvali su ga “nepotopivi”.

Svi ovi podaci dobro su poznati. Međutim, iz svjedočanstava preživjelih u godinama koje su uslijedile saznali smo i neke činjenice koje nisu poznate široj javnosti, pa i odgovor na pitanje –

Koliko je bilo Srba na Titaniku?

Prema podacima sa sajta „enciklopedija-titanika“ na Titaniku je bilo 34 ljudi sa ovih prostora i svi su se nalazili u trećoj klasi. Osim Jozefa Draženovića iz Hrastelnice, tijela ostalih nikada nisu nađena ili identifikovana.

Ipak, bilo je i onih koji su preživjeli – Mara Banski, Ivan Jalševac i njegov saputnik Nikola Lulić.

Lulić je bio seljačko dijete. Radio je na njivi i pomagao roditeljima sve dok ga nisu regrutovali u austrougarsku vojsku. Međutim, priča kaže da ovaj mladić nije htio da služi u vojsci koja nije srpska, pa je 1902. godine dezertirao.

Kako nije mogao da se vrati kući, “trbuhom za kruhom” krenuo je put daleke i misteriozne Amerike. Nakon godina rada u rudniku u Minesoti, Nikola se u jesen 1911. godine vraća u rodno mjesto.

Tu se međutim, i dalje teško živjelo. Nikola nikako nije mogao da nađe posao, pa je jedini izlaz bila ponovna “pečalba”. Sa njim je u “bijeli svijet” krenulo i nekoliko zemljaka. Sudbina je htjela da brod koji su izabrali bude baš Titanik.

Lulić je kasnije pričao da je Titanik bio kao ništa ranije viđeno. Uopšte nije ličio na brod nego na mali, plutajući grad. Ipak, taj “grad” je uskoro doživio potres koji niko nije mogao ni da sanja.

Putnici 3. klase nisu saznali da brod tone sve dok voda nije počela da im ulazi u kabine.

Na Titaniku je bilo 20 čamaca za spasavanje, nedovoljno da se spase više od 2.000 putnika i članova posade. Najveći bijes izazvalo je to što su, u haosu koji je nastao, čamci koji su spuštani u vodu bili poluprazni, piše Istorijski zabavnik.rs.

O tome kako se Nikola spasao postoje dvije verzije

U jednom trenutku, našao se u ledenoj vodi. Po jednoj verziji, na glavi je imao oficirsku kapu zbog toga su ga izvukli u čamac.

Nešto plemenitija verzija priča o tome da je spasao život detetu koje je pored njega upalo u vodu, pa mu je djetetova majka – Norvežanka, pružila ruku i povukla u čamac.

Nikola je tako mogao da vidi tehnološko čudo tadašnjeg svijeta kako tone pred njegovim očima. “Karpatija”, brod koji je došao po preživjele, prevezao ga je do Njujorka.

Poslije kratkog odmora kod rođaka u Čikagu, Nikola je nastavio putovanje i stigao u rudnik u Minesoti.

Tu je radio do kraja Prvog svetskog rata, a zatim se zauvijek vraća u domovinu. U novoosnovanoj zajedničkoj državi je živeo sve do smrti 1962. godine. Imao je 79. godina.