Putin između redaka, gorčine i vizija ruske dezintegracije: Dugačak i iscrpljujući rat sve do osvajanja cijele Ukrajine sad je zato jedina opcija?

Ruski predsjednik Vladimir Putin sastao se tijekom jučerašnjeg dana s ruskim novinarima koji prate rat u Ukrajini. Pitanja su bila poprilično direktna, a odgovori otkrivaju dosta o idućoj fazi rata, pogotovo ako se čita "između redaka".

Prvo pitanje postavio je Jevgenij Podubnji, ratni korespondent za TV kanale Rusija-24 i Rusija-1. Podubnji, inače rodom iz Belgoroda koji se u zadnje vrijeme nalazi na meti sve češćih ukrajinskih napada, smatra se "zaštitnim licem" pro-kremaljskih medija. Upitao je Putina na koji se način mijenja "specijalna vojna operacija" u Ukrajini, imajući u vidu da "traje već poprilično".

Putin, u svom prepoznatljivom stilu daje poprilično dugačak odgovor, no valja ga pročitati u cijelosti pa ćemo se kasnije osvrnuti na neke ključne detalje.

Određene stvari se mijenjaju u skladu s trenutnom situacijom, ali naravno da u cjelini ne mijenjamo ništa. Naši su ciljevi temeljni za nas.

Svi vi ovdje ste vrlo iskusni profesionalci, posebno ljudi poput vas koji su bili na ratištu više od godinu dana. Vaš mentalitet se mijenja. Znam to iz vlastitog iskustva, iako nisam puzao pod letećim mecima kao vi, ali znam to još od vremena kad sam letio u helikopteru s paljbom oko nas. Znate, sve ovo mijenja vaš mentalitet. Dakle, koja je svrha našeg djelovanja? Morat ćemo napraviti dva koraka od centra terena. Uostalom, željeli smo i želimo imati najbolje moguće odnose sa svim našim susjedima nakon raspada Sovjetskog Saveza. To je ono što mi radimo. Prihvatili smo da se dogodilo ono što se dogodilo i sada moramo živjeti s tim.

I znate, već sam to rekao, to nije nikakva tajna, nudili smo sve mogućnosti našim zapadnim partnerima, kako sam ih zvao, mislili smo da smo jedni od njih, htjeli smo biti u obitelji s tzv. civiliziranim narodima. Obratio sam se NATO-u predlažući da razmotrimo tu mogućnost, ali su nam brzo pokazana vrata; nisu se ni potrudili to razmotriti. Također sam predložio stvaranje zajedničkog sustava proturaketne obrane.

Svjesni smo da događaji 1990-ih i ranih 2000-ih proizlaze iz gorkog povijesnog nasljeđa na Kavkazu, na primjer. S kim smo se tamo borili? Uglavnom, Al-Qaedom. A što su radili naši 'partneri'? Podržavali su ih pružajući financijsku, informacijsku, političku pa čak i vojnu potporu. Nije ih bilo briga za to što su pomagali Al-Qaidi sve dok su mogli ljuljati naš brod. Sve što su radili uklapa se u paradigmu drmanja Rusije. Nismo ostavili kamen neprevrnut u našim naporima i konačno smo se složili da se NATO neće širiti. Nudili smo sve mogućnosti koje smo mogli osmisliti. Ali odgovor je i dalje bio - ne. Zašto? To je samo zato što je naša zemlja prevelika: tako velika zemlja s tako velikim potencijalom nikome ne treba u Europi. Svi pokušavaju postupno razbiti Rusiju na komade.

Ukrajina je dio napora da se destabilizira Rusija. Uglavnom, to je trebalo imati na umu kada su se donosile odluke o raspadu Sovjetskog Saveza. Ali tada se, očito, očekivalo da će naši duboki odnosi biti odlučujući. No, zbog niza povijesnih, gospodarskih i političkih okolnosti situacija je krenula drugim putem. Sve smo probali i na ovoj stazi. Naime, mi smo desetljećima, ako ne hranili, a onda održavali njihovo gospodarstvo – to vam je poznato, jer sam o tome pisao i govorio –održavali smo ih jeftinom energijom, drugim stvarima, kreditima itd.

Kako je to na kraju završilo? Počeli su ubijati naše pristaše na ulicama i na kraju izveli državni udar. Gledajte, ovo nije prvi državni udar. Kako je Juščenko došao na vlast u Ukrajini? Je li to rezultat legitimnog postupka? Hoćete da vam kažem kako je došao na vlast? Svjesni smo svega. Smislili su treći krug izbora. Što je to bilo? To nije bilo zapisano u Ustavu. Bio je to državni udar, ali barem relativno miran.

I komunicirali smo s njima. Otišao sam tamo i oni su došli kod nas, nema problema. Ali na kraju su to gurnuli u krvavi državni udar. Odnosno, postalo je očito da nam nije data nikakva šansa za izgradnju normalnih odnosa sa susjedima i bratskim ukrajinskim narodom. Niti jedna šansa.

Onda su se sabrali i odmah su krenuli događaji na jugoistoku, u Donbasu – nakon državnog udara shvatili su da nećemo tek tako otići s Krima – jednostavno ga nismo mogli ostaviti, to je bilo nemoguće, bila bi to izdaja s naše strane. Ali Donbas nismo dirali. Da, naši dobrovoljci su bili tamo, ali ruska država s tim nije imala nikakve veze – u to vas uvjeravam – nikakve. Savršeno sam otvoren i iskren - nismo imali ništa s tim, naša uključenost bila je nula. Da, bilo je tamo ljudi iz Rusije. Pokušavali su podržati lokalno stanovništvo i slično.

Na kraju smo bili prisiljeni djelovati u obranu tih ljudi. Jednostavno smo bili prisiljeni to učiniti. Devet godina! Iskreno smo se pokušali dogovoriti – koliko god to bilo teško – da jugoistok Ukrajine nekako ostane dijelom zemlje, iskreno smo radili na tome. Sada znamo da su nas naši takozvani partneri jednostavno prevarili. Nikada nisu planirali ispuniti ništa od dogovora, pokazalo se, pa je sve došlo u sadašnju situaciju.

Štoviše, stavili su gadove poput Bandere na pijedestal. Oni ne žele komunizam. Dobro, tko to želi danas? Oni zbacuju s pijedestala utemeljitelja Ukrajine – Lenjina. Dobro, to je do njih, ali umjesto toga stavljaju Banderu, a on je fašist. Potpuno sam iznenađen kako osoba sa židovskom krvlju, šef države Ukrajine, može podržavati neonaciste. Jednostavno to ne mogu shvatiti. Nakon što su praktično uništili civilno židovsko stanovništvo, Bandera i njegovi pristaše uzdignuti su u rang nacionalnih heroja. Sada marširaju s tim plakatima. Mi pak nikada povijesno nećemo prihvatiti ovo što se tamo događa.

Kontinuirano smo pokretali to pitanje tijekom naših pregovora, uključujući i u Istanbulu. A kao odgovor, upitani smo: "Mi nemamo ništa s neonacistima, što želite od nas?".

Želimo da se barem u zakon uvedu određena ograničenja. To smo dogovarali prije nego što su se naše trupe maknule iz Kijeva jer su nakon toga odbacili sve naše dogovore.

Demilitarizacija. S tim se nosimo postupno, metodički. S čime se bore oružane snage Ukrajine? Proizvode li Leoparde ili Bradleye ili F-16 koje još nisu dobili? Oni ne proizvode ništa. Ukrajinska obrambena industrija uskoro će potpuno prestati postojati. Što proizvode? Streljivo je isporučeno, oprema je isporučena i oružje je isporučeno – sve je isporučeno. Neće na taj način dugo živjeti, neće izdržati. Dakle, pitanje demilitarizacije postavlja se kao vrlo praktično.

Isto vrijedi i za zaštitu ljudi u Donbasu. Da, nažalost, granatiranje se nastavlja, a i sve ostalo. Ali sve u svemu, radit ćemo na tome metodično i to ćemo riješiti. Siguran sam da ćemo to riješiti. Dakle, uglavnom, naši principi, a time i ciljevi nisu se promijenili od početka operacije. Nije bilo promjena.
Kako smo i spomenuli, ovo je vrlo tipičan Putinov opširan odgovor iako je i pitanje bilo dosta opširnog tipa. Iz ovog odgovora može se iščitati kako ruski predsjednik percipira trenutačno stanje rata te očigledno razmišlja o nekim ciljevima koji sugeriraju eskalaciju rata. Spominje demilitarizaciju, ali u isto vrijeme i sam pojašnjava kako oružje u ukrajinskim rukama sve više postaje gotovo pa isključivo zapadno oružje koje se masovno šalje na front. Što u takvom kontekstu uopće znači demilitarizacija? To može jedino biti osvajanje cijele Ukrajine kako bi se eliminirao njen potencijal, a Putin drži da je to prije svega potencijal koji ima za cilj razbijanje Rusije na dijelove.

U nekom krajnjem cilju to sigurno i jest plan Zapada i to već dugo vremena, naročito kad su osjetili da Rusija, odnosno sam Putin, neće igrati potpuno prema njihovim pravilima. Zanimljivo je da Putin još uvijek, sudeći po njegovom odgovoru, osjeća određenu gorčinu zbog činjenica da je ideja "primanja Rusije u obitelj civiliziranih zemalja" zapravo od početka bila namještaljka. Možda je ljut sam na sebe jer to nije na vrijeme uočio? A to itekako može biti propust koji zemlju može voditi u potpunu propast - sjetimo se Libije.

2009. Barack Obama i Muammar Gaddafi su se rukovali. Dvije godine kasnije Gaddafi je ležao mrtav, brutalno ubijen nadomak rodnog grada Sirtea. Bio je to, kad se sve zbroji i oduzme, mučan ishod jedne vrlo krive procjene. Na stranu to što je sam Obama kasnije rekao da je rušenje Gaddafija s vlasti bila najveća pogreška njegove vanjske politike, neki koji bi potencijalno mogli završiti slično preventivno rade korake da do toga ne dođe, primjerice bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko koji je danas izjavio nepobitnu činjenicu - zemlje s nuklearnim oružjem ne postaju mete napada. To svakako onda vrijedi i za zemlju s najvećim nuklearnim arsenalom, Rusiju. Zašto onda Putin tvrdi da se preko Ukrajine želi razbiti Rusiju na komade? Naravno, pritom ne misli na frontalni vojni udar, jer isti može odvesti samo u nuklearni holokaust, već na korištenje Ukrajine kao klina koji bi proizveo kaos u Rusiji tako da se ona sama od sebe dezintegrira. Upitno je bi li se to zaista i dogodilo. Putin neće to reći javno, jer nikad se ni nije bavio egocentrizmom, ali osjeća se da počinje percipirati vlastiti potencijalni pad kao početak kraja same Rusije.

Pred njim su zato sad velike odluke, skoro pa podjednako velike kao i ona koju je donio 24. veljače prošle godine. Mora odlučiti želi li eskalirati ovaj rat i koliko.

U ostatku intervjua spomenuo je formiranje "tampon zone", misleći pritom da bi cijela Ukrajina morala to postati.

Odgovarao je na pitanja nekoliko sati (kompletan transkript intervjua na engleskom dostupan je na službenim stranicama Kremlja), a kao vrlo zanimljiv segment svakako treba izdvojiti ovaj - "Trebamo li se vratiti u Kijev? Zašto uopće postavljam takvo retoričko pitanje? Zato jer jedino ja mogu dati odgovor na njega".

Odgovor nije dao, ali je već i retoričkim pitanjem dosta toga rekao. Čini se da se Putin bavi intenzivnim razmišljanjem što učiniti u ovoj fazi rata. Možda će još malo pričekati ne bi li se vidjelo što će biti s ukrajinskom protuofenzivom i što je ista u stanju učiniti. Nakon toga mogao bi se odlučiti za novu veliku mobilizaciju i zaista pokušati još jednom zauzeti Kijev. Jasno, to u prijevodu znači zauzeti Ukrajinu.

Ali zašto umjesto toga ne pregovarati? Pa već i ukrajinski zapadni saveznici sve češće tvrde da bi ova ukrajinska protuofenziva trebala "poboljšati ukrajinsku poziciju za pregovaračkim stolom" (iako Zelenski to nikako ne voli čuti pošto je njegova ideja potpuno oslobođenje cijele Ukrajine). Putin je pak sve dalje od pregovaranja jer jednostavno ne vidi smisao u tome. Pregovori bi mogli dovesti do zamrznutog sukoba, ali što onda? Kad se rat smiri Ukrajina će odmah predati zahtjev za ulaskom u NATO. To bi, vojno-politički gledano, svakako bio ruski poraz. I baš zbog te činjenice najvjerojatnije ipak neće odustati.

Putin se priprema za dugačak rat jer druge opcije ga previše asociraju na ruski poraz. No, danas je potpuno svjestan da će to biti puno teži rat nego se nadao kada je naredio trupama da krenu preko granice koja sad predstavlja Rubikon sudbine Rusije, Ukrajine, a možda i svijeta.