ANALIZA - Zašto Washington oštro upozorava Kijev da prestanu s napadima na Rusiju?

Nakon upada u regiju Belgorod i udara dronovima na Moskvu možemo već govoriti o početku ukrajinskog prebacivanja rata na teritorij Rusije, barem u onoj mjeri koliko je to za Ukrajinu izvedivo u ovom trenutku. Ali trenutak je taj koji se s vremenom mijenja - rat je već duboko zašao u drugu godinu, a izvođenje ovakvih napada na teritoriju Rusije bilo je puno teže zamislivo do prije samo nekoliko mjeseci.

Je li Ukrajina sad opskrbljenija zapadnom vojnom opremom pa može pokretati takve napade? Ili ih je mogla pokretati i ranije, ali sad ima volju i motivaciju? Možda je oboje. Rusija u razvoju ove situacije vidi prije svega pojačano slanje oružja sa Zapada kao faktor koji prebacuje rat preko granice, ali i poticaj Zapada. Iz vrha Kremlja poručuju da Zapad "podupire teroristički režim u Kijevu" u pokretanju napada na civilne ciljeve unutar Rusije.

No, ima li zaista Ukrajina potporu za takve napade? Zapravo baš i ne, bar ne jednoglasno. Imamo slučaj britanskog ministra vanjskih poslova Jamesa Cleverlya koji je postao prvi zapadni dužnosnik koji je konstatirao da Ukrajina "ima pravo braniti se i izvan svojih granica". Nije spominjao konkretan napad na Moskvu, niti upade u Belgorod, ali je posve jasno na što je mislio. Nakon njega, pomalo iznenađujuće, danas mu se u tom stavu pridružila Njemačka, odnosno glasnogovornik njemačkih vlasti poručio je također da Ukrajina ima "legitimno pravo" izvoditi napade na teritoriju Rusije.

Ima li? Naravno da ima. To nije nimalo sporno još od prvog dana. Na stranu svi kompleksni povodi koji su doveli do ovog rata, a kad bi se išlo dovoljno daleko vjerojatno bismo došli do sudara atlantizma i euroazijske ideje kao glavnog povoda, činjenica jest da je Rusija agresor i da je napala Ukrajinu. Malo tko bi otvoreno tvrdio da se Ukrajina "nema pravo" braniti jer to bi bila potpuno apsurdna izjava.

Ali Ukrajina se brani, i to vrlo dobro i učinkovito, već više od 460 dana u nizu... Ali brani se na svom teritoriju i nastoji odbaciti ruske daljnje napade i spriječiti daljnju okupaciju. Ukrajina je uspjela i vratiti dio okupiranog teritorija, u regijama Harkov i Herson. Zar se u ovoj situaciji "treba" braniti i izvan svog teritorija? To je sad već pitanje vojne taktike. Udari na Rusiju svakako mogu Moskvu dovesti u određeno stanje zbunjenosti jer su se do sad osjećali nedodirljivo, a to je uvijek stanje koje svaki agresor priželjkuje.

Naravno, Rusija je do sad vjerojatno izgubila više desetaka tisuća vojnika, vjerojatno više nego u desetljeće dugoj sovjetskoj invaziji na Afganistan, ali to se svejedno ne može psihološki usporediti s napadima na "domaći teritorij". Uzmimo za usporedbu američke ratove na Bliskom istoku - Washington je čak 20 godina ratovao u Afganistanu i nešto kraće u Iraku (iako su američke trupe i dalje u Iraku). Ali kroz sve to vrijeme američki gradovi bili su gotovo pa posve sigurni, do te mjere da je običan Amerikanac već i zaboravio da je njegova zemlja agresor te se bavio isključivo svojom svakodnevnicom.

To nikako nije dobro stanje jer se pretvara u prešutnu potporu agresije. Dakako, bilo je malo vjerojatno da bi Irak ili Afganistan mogli uzvratiti udarac na Washington ili neki drugi američki grad, ali rat u Ukrajini je nešto sasvim drugo i po Rusiju itekako posredno. Ipak, od početka rata mnogi Rusi nisu baš pretjerano osjetili direktne posljedice tog rata. Čak ni ekonomska situacija u Rusiji nije se srozala u onoj mjeri koja joj je prognozirana. Mnogi muškarci su pobjegli iz zemlje strahujući od mobilizacije, no od toga je već prošlo dosta mjeseci (a neki su se počeli i vraćati).

Ukrajinske napade na Rusiju stoga treba promatrati iz nekoliko kutova gledišta. Ono koje je pak vrlo trivijalno je pitanje ciljanja vojnih ili civilnih ciljeva - svaka vojska će reći da cilja samo "vojne ciljeve" iako je jasno da u ratu ne samo da ginu civili već se i aktivno gađaju civilne zone. Vojska će zatim svakog ubijenog civila najčešće pripisati "kolateralnim žrtvama" što će, u kontekstu modernih vojnih doktrina, uvijek biti vrhunac licemjerja.

Umjesto toga ukrajinske napade treba gledati kroz neka druga pitanja - je li "mudro" da Ukrajina napada Rusiju? Jer očito je da neće biti u stanju udariti na nju istom snagom kao što je ona napala Ukrajinu. Cilj stoga jedino može biti izazvati kaos u redovima ruske vlasti i nadati se da će zbog toga ili doći do interne pomutnje ili čak do kakvog popuštanja na glavnom frontu, onom ukrajinskom. Ali napad Ukrajine na Rusiju će uvijek biti napad jedne nenuklearne sile na nuklearnu silu, u ovom slučaju baš na najveću nuklearnu silu svijeta.

Na početku rata mnogi su na Zapadu argumentirali kako se Putin i ruski vrh ne bi usudili posegnuti za takvim potezom jer znaju da bi to permanentno raskolilo sve odnose između Rusije i Zapada. No, u međuvremenu ti odnosi, kako se čini, već su se raspali skoro do točke nakon koje se više neće popravljati, možda desetljećima. Gdje li je onda ta kočnica koja bi trebala spriječiti Rusiju da se upusti u najstrašniji scenarij? Jer jako dobro znaju da kad bi se takvo što i dogodilo šanse da se NATO priključi nuklearnom ratu su skoro pa nikakve pošto uz svu ratnu retoriku malo koga zanima kako u stvarnosti izgleda nuklearni holokaust.

Nije tajna da su se američki geopolitički stratezi dosta vremena nadali da će Putin napasti Ukrajinu, zato mu ni nisu nimalo izašli u susret kad je u jesen 2021. počeo spominjati ultimatume. Ipak, čini se da SAD zaista nije oduševljen idejom da Ukrajina napada ruski teritorij. Kako to? Iz Washingtona su vrlo oštro upozorili Kijev kako ne žele vidjeti da se američka vojna oprema, čak ni vojna vozila, koristi u bilo kakvom napadu na ruski teritorij. "Ne želimo podupirati niti omogućavati to. Definitivno ne želimo da se američka vojna oprema koristi za napade na teritorij Rusije", poručio je glasnogovornik američkog Vijeća za nacionalnu sigurnost, John Kirby, 25. svibnja.

"Bili smo vrlo jasni - želimo da Ukrajina može braniti svoje tlo, svoj teritorij. Oni su napadnuti. Imaju se pravo braniti. Ali, također smo bili jasni i po pitanju da ne želimo vidjeti da ovaj rat eskalira dalje od ovoga, od razaranja i nasilja kojim je već pogođen ukrajinski narod", rekao je savjetnik Bijele kuće, tvrdeći da je dobio "uvjerenje od Ukrajinaca da će poštovati te želje".

Ova izjava dolazi nakon što su na ruskim društvenim mrežama objavljene slike koje pokazuju američka oklopna vozila Humvee i MaxxPro korištena u napadu na graničnu postaju Grajvoron u ruskoj regiji Belgorod, u ponedjeljak, 22. svibnja. Tijekom 48 sati, borci iz Ruskog dobrovoljačkog korpusa (RDK) i Legije slobode Rusije, dvije vojne skupine lojalne Kijevu koje se predstavljaju kao "ruski partizani", prodrli su nekoliko kilometara u ruski teritorij, uzrokujući smrt jednog civila i ranivši 13 drugih, prema guverneru regije.

Što se pak tiče tvrdnje Johna Kirbyja da su dobili "uvjerenje od Ukrajinaca" da više neće napadati ruski teritorij, očito Kijev nije ozbiljno primio to upozorenje jer udari na regiju Belgorod se nastavlja (iako zadnjih dana primarno artiljerijom iz pravca Ukrajine). Nadalje, tu je i taj udar dronovima na Moskvu...

Ali zašto bi SAD uopće bio zabrinut zbog tih ukrajinskih prekograničnih napada? Štoviše sad kad imamo izjave Londona i Berlina da prihvaćaju i priznaju kao legitimne ukrajinske udare na Rusiju. Zašto SAD odjednom djeluje kao oprezniji akter?

Dvije su mogućnosti. Prva je da oprez zapravo uopće nije iskren te da služi samo kao kakvo slanje poruke Moskvi da ovo nije situacija zbog koje bi trebalo ulaziti u eskalaciju konflikta. Druga je mogućnost da SAD zaista strahuje od eskalacije. Ali zašto bi strahovali ako, kako smo već nekoliko puta rekli, neke europske zemlje ne brinu zbog toga? Ne strahuje SAD zbog mogućnosti izbijanja Trećeg svjetskog rata, znaju da to nije tako vjerojatan scenarij. Strahuju zbog gubitka kontrole nad procesom koji se upravo događa.

Naime, svaki akter u ovom ratu ima svoje interese. Ukrajina možda ima interes osloboditi sav svoj teritorij, ali to nije nužno primarni ni sekundarni interes SAD-a. Glavni interes SAD-a je eksploatirati ovu (priželjkivanu) situaciju da bi se stvorio preokret u Rusiji, da se ratna Rusija sruši iznutra i da na njenom mjestu stasa neka nova Rusija koja će se ponovno okrenuti Zapadu. Amerikanci jako dobre pamte kako je završio Hladni rat i uvjereni su da je moguće to ponoviti. Realizaciju tog cilja vide kroz slabljenje Rusije u Ukrajini (otprilike slično su vidjeli i slabljenje SSSR-a u Afganistanu te su zato podupirali anti-sovjetske snage, čak i talibane koji su im kasnije postali neprijatelji!).

Eskalacija pak remeti takve planove. Što da Putin zaista "poludi" i baci atomsku bombu na Kijev? Rat bi vjerojatno završio, strašnom tragedijom, slično kao i američki rat protiv Japana u Drugom svjetskom ratu. Ali to znači da bi Rusija, kao ova "euroazijska Rusija", opstala. Tko zna, unatoč strašnom zločinu nad ukrajinskim narodom, što bi takav napad svakako predstavljao, možda čak ni Indija ne bi prestala uvoziti jeftinu rusku naftu!

To bi mogao biti jedan od ključnih razloga zašto SAD ne želi da ukrajinske snage, ni njima lojalne ruske skupine (ako su iste zaista autohtone), napadaju teritorij Rusije. No, kao što smo vidjeli, ukrajinske vlasti, frustrirane gubitkom Bahmuta i činjenicom da se njihova "velika proljetna ofenziva" nikako ne nazire, ne slušaju američka upozorenja, a posljedice svega toga tek ćemo vidjeti.