Finansijska analiza: Opasna bankarska kriza je već završena? Ili će tek eskalirati? Brojke ukazuju na to da je ovo samo kraće zatišje kupljeno velikim valovima likvidnosti

Azijska tržišta dionica zabilježila su skok tijekom današnjeg dana... Baš kao i ključni indeksi na Wall Streetu tijekom jučerašnjeg dana. Što bi to značilo? Da je bankarska kriza završena? Mnogi optimistično to danas zaključuju, a i svi financijski faktori se poklapaju - kriptovalute poput Bitcoina su izgubile nešto na vrijednosti otkako se jučer i jutros spominje "kraj krize", američki dolar je ojačao u odnosu na tradicionalnu sigurnu luku, japanski jen. I cijena zlata je doživjela svoj plato i sad stagnira ili je u laganom padu.

Sve su to redom indikatori koji pokazuju da su se investitori pribrali, više nisu toliko u panici, pa više ni nema zahtjeva za "utočištima". No, je li zaista bankarska kriza završila ili je ovo samo trenutak lažne nade? O tome ćemo opširno govoriti danas, no za početak valja primijetiti jedan novi trenutak za BTC. Naime, u zadnjih nekoliko "panika" vrijednost Bitcoina klizala je nizbrdo zajedno s tradicionalnim ulaganjima, ali ovog puta smo vidjeli jedan drugačiji trend, skoro pa obrnut. U "stvarnom vremenu" mogli smo pratiti kako novac uspaničenih depozitara bježi iz banaka u kriptovalute. To je ili jako dobra vijest o "odrastanju" kriptovaluta kao investicijske opcije ili pak pokazuje da je svijet financija do te mjere očajan da poseže i za kripto-svijetom u trenutku kad ne zna što bi drugo!

Vratimo se na banke, to je glavna tema danas. Valjalo bi odgonetnuti što se točno dogodilo i hoće li se u većem ili manjem obujmu ponoviti. Za početak, kako to da je tako naglo došlo do stabilizacije? Jer ako gledamo stanje u zadnjih nekoliko dana, nije loše - evo aktualne vrijednosti dionica posrnule Credit Suisse:

To je u zadnjih 5 dana, a ovo je u zadnjih 30:

Teško je reći je li ovo oporavak, ali svakako netko ili nešto jest zakočilo daljnji pad. Naravno, dionicu Credit Suissea koristimo samo kao ogledni primjer eksponirane "žrtve". Dionice Deutsche Banka i svih drugih relevantnih aktera u ovoj priči imaju slične krivulje zadnjih dana.

Dakle, što je spriječilo još veću eskalaciju bankarske krize? Novac, što bi drugo! Ogromni valovi likvidnosti koji su zapljusnuli problematični sektor brzo su digli raspoloženje investitorima. Uskočio je američki FED, uskočila je švicarska centralna banka, uskočile su još veće banke (recimo UBS koji je uzeo posrnuli Credit Suisse).

Još jednom se pokazalo da se krizu može barem nakratko smiriti pokazivanjem veće količine novca. Zadnji podaci američke centralne banke (FED) pokazuju da su američke banke izgubile oko 100 milijardi USD depozita u svega tjedan dana (!). U prijevodu toliko je novca u panici pobjeglo. Kamo? Svuda po malo, no ponajviše su investitori dizali novaca iz manjih banaka i prebacivali ga u velike, nadajući se da se one neće početi klimati. Jasno, neće kad im novac pristiže.

Evo konkretnijih podataka za SAD: otkako je kriza izbila prije 3 tjedna u velike banke je ušlo 67 milijardi USD, male su izgubile 120 milijardi USD, a strane banke u SAD-u izgubile su 45 milijardi USD. Stvar uz ove podatke izgleda malo jasnija, zar ne? Dosta novca je prešlo iz manjih (ne baš ni tako malih - posrnula Silicon Valley Banke je bila 16. po veličini u SAD-u te je najveća banka koja je propala u Americi još od 2008. godine!) u velike.

Dobro, dio stabilizacije se dakle može objasniti time što je novac prešao iz banaka u banke i samim time osigurao da se cijela struktura ne zanjiše. I onda na scenu stupa FED? Tako je, onda na scenu stupa FED. S koliko? Poprilično. Da bi se suočili s ovim odlaskom novca američke komercijalne banke, male i velike, hitno su od FED-a posudile ukupno 475 milijardi USD. Otprilike pola tog novca uzele su velike banke, a pola male. Iako, ako gledamo u odnosu na njihovu veličinu, male banke su se zadužile dvostruko više od svojih velikih rivala.

Ono što je vrlo bitno za istaknuti je to da ova bankarska kriza nije stigla naglo i "preko noći". Da, sve što smo inicijalno rekli u vezi Silicon Valley Banka (SVB) je točno. Igrali su opasno i promašili neke osnove institucionalnog investiranja kupujući obveznice u trenutku rastućih kamata koje su pojele svu "sočnu" razliku. Ali SVB je time samo ubrzao dolazak ove krize koja se stvara već neko vrijeme, točnije najmanje dvije godine - otprilike toliko slabije banke u SAD-u ubrzanim tempom gube novac (depozitari ga povlače, većinom prema većim bankama). Ali pogledajmo ubrzanje tog tempa otkako se dogodio SVB!

Evo relevantnih podataka - otkako je FED počeo podizati kamatne stope, negdje početkom prošle godine (oko početka rata u Ukrajini) iz bankovnih depozita je povučeno oko 600 milijardi USD, a od tih 600 čak 500 milijardi je povučeno otkako je pao SVB, odnosno od 10. ožujka!

Takvo što se nije dogodilo u američkoj povijesti.

Krenimo tragom novca. Gdje je nestao sav taj novac povučen iz manjih banaka? Od 500 milijardi USD koliko je "zbrisalo" od 10. ožujka samo nešto manje od pola je zapravo otišlo u veće i stabilnije banke. Pola tog novca, fina svota od oko 280 milijardi USD završila je fondovima tržišta novca. Ovo je možda nekima novi termin pa ćemo ga prvo pojasniti.

Što su fondovi tržišta novca (eng. money market funds)? To nisu banke, ali jesu financijske institucije koje svojim klijentima nude bolje kamatne stope od banaka. To mogu izvesti tako da zapravo za razliku od klasičnih banaka ne nude nikakve bankarske usluge. To je jedan način kako štede i dolaze do novca, a drugi je taj da novac depozitara investiraju u opcije koje mogu donijeti više novca, recimo u obveznice vrlo kratkog roka.

Naravno, da bi vam bilo kakva financijska institucija dala neki novac za vaš položeni novac ta ista institucija na vašem novcu mora zaraditi još i više - to su osnovna pravila ove igre!

Ali fondovi tržišta novca ne spominju se često, kako to da je sad 280 milijardi USD završilo kod njih? To nam također nešto govori. Što? Govori nam da je nervoza velika. Jer zašto bi netko pokupio svoj novac iz manjih banaka i umjesto da ga prebaci u veću nosi ga u fond tržišta novca? Zato jer "mora", ako želi spasiti vrijednost tog novca. Da pojasnimo... Manje banke na tržištu postoje i opstaju samo zato jer se trude dati nekakvu konkurentnu uslugu u komparaciji s velikima, odnosno trude se dati više novca svojim klijentima! Ali, kao što i vidimo, polagati novac u manju banku može biti vrlo riskantno jer će ista prije propasti nego velika!

To i dalje ne objašnjava zašto tih 280 milijardi USD nije onda otišlo ravno u najveće banke? Nije zato jer su bili na malim bankama zbog inflacije. U velikoj banci su kamatne stope lošije što znači da inflacija snažnije grize novac. Zato taj povučeni novac hrli u fondove tržišta novca. Ali zar nije i to rizično? Jest, no to je sad već dio šire priče o "muci" čuvanja većih količina novca. Jer ako imate na računu 100 eura onda se možda toliko ni ne zamarate kalkulacijama inflacije i kamatnih stopa. Ali ako imate 100 milijuna eura, vrijeme odjednom postaje vrlo izazovno.

Vratimo se na banke. Da bi zaradile novac banke nude štedišama, recimo, kamatu od 2% godišnje na njihove depozite. Banke zatim moraju pokriti te kamate, bilo davanjem kredita po višoj stopi drugim klijentima, bilo ulaganjem gotovine deponenata u drugu imovinu koja donosi višu kamatnu stopu - u svakom slučaju banke moraju dobiti tu višu stopu da bi opstale i bile profitabilne, a kad je sve podešeno prema njihovom interesu, jako su profitabilne! No, kad situacija ispadne iz balansa jako brzo upadaju u probleme.

Banke su se dugo vremena oslanjale na obveznice, ali rastuća kamatna stopa centralnih banaka im je poprilično pomrsila planove. Podsjetnik - povećanje kamatne stope od strane centralnih banaka je skoro pa apsolutno nužno za suzbijanje inflacije, a kao što smo već rekli u više navrata u ranijim tekstovima, neobuzdana inflacija može voditi u kaos i revoluciju (svakako ne stanja koja bankari priželjkuju!).

U svakom slučaju, kombinacija više kamatne stope uspaničenih štediša dovela je do manjka likvidnosti (novca u opticaju). Tako se nedostatak likvidnosti pretvorio u nesolventnost (nemogućnost plaćanja dospjelih obveza u rokovima njihovih dospijeća) - kao što to uvijek i biva.

Koliko je samo malih poduzeća bilo u situaciji gdje im je bilo jasno da bi, kad bi samo dobili malo više od svoje banke ili investitora, mogli riješiti nedostatak likvidnosti i ostati u poslu? Umjesto toga, ako ne dobiju daljnju pomoć, moraju propasti. To je zapravo ono što se dogodilo i u ovim bankama (SVB, Signature Bank, First Republic, Credit Suisse - tim redosljedom).

Naravno, kako i znamo, neke banke se tretira kao financijske institucije koje su "prevelike da bi propale" te ih se naziva "sistemski važnim financijskim institucijama". Njima će, dokle god je moguće, pomagati ovi "valovi likvidnosti" koji stižu iz centralnih banaka, a do kad? Često čujemo da se strukturalni problemi ne mogu riješiti "bacanjem novca" na njih, to svakako vrijedi i u slučaju banaka, no nije da će se one buniti na ovakva spašavanja.

Otkriven je strukturalni problem. Na njega je bačeno puno novca ne bi li ga se prikrilo, ali isplivat će opet, vjerojatno u još ružnijem izdanju, tako da ovaj veseli oporavak burzovnih indeksa možda nosi samo lažni optimizam. Brojke koje vidimo pak sugeriraju da će se bankarska kriza nastaviti, ne nužno strmim padom kao što je bio SVB, ali sama kriza, ritam problema i gašenja istog novcem, mogla bi potrajati godinama.