Analiza: Na ulicama je Njemačka, koja se ponosila time da nije Francuska - ovo je uvod u možda najvrućije europsko ljeto

Svijet
Analiza: Na ulicama je Njemačka, koja se ponosila time da nije Francuska - ovo je uvod u možda najvrućije europsko ljeto
.

Njemačka ekonomija često se naziva "lokomotivom Europe", no i toj lokomotivi u zadnje vrijeme ponestaje pogonskog goriva, a čini se da bi to pogonsko gorivo mogao biti plin. Konkretno ruski plin, a još konkretnije ruski plin po poprilično povoljnim cijenama. Danas je pak kulminirala situacija koja se polako stvara otkako je izbio rat u Ukrajini, odnosno otkako je Njemačka prekinula energetsku suradnju s Rusijom. U tijeku su velike demonstracije i štrajkovi diljem Njemačke. Riječ je o radničkoj pobuni kakva se u Njemačkoj nije vidjela već desetljećima, a dolazi u trenutku rastuće inflacije i opasne bankarske krize koja je već načela i njemačkog giganta Deutsche Bank.

Naravno, ne može se reći da je baš kancelar Olaf Scholz kriv za ovu situaciju. Što je uopće mogao učiniti? Pretvarati se da Rusija nije napala Ukrajinu? Na početku je malo čak i pokušao, zapravo išao je na kartu kupovanja vremena nadajući se da će to možda ipak biti manji sukob, eskalacija koja će se brzom diplomacijom ipak smiriti za koji tjedan, maksimalno mjesec...

Tome se nije nadao samo Scholz, tome se nadao svaki razumni stanovnik ovog kontinenta, pa i svijeta, jer rat kojeg aktivno vodi jedna od nuklearnih velesila je rat koji po svojoj definiciji predstavlja egzistencijalnu prijetnju po sam svijet. No, diplomacija kojoj se možda nadao Scholz nikad nije stigla. Za Scholza se može još uvijek reći da je relativno "friški kancelar", nakon toliko godina vladavine Angele Merkel, no u isto vrijeme je riječ o političaru s popriličnim stažem te je morao znati, osim ako mu vanjska politika nije jača strana, da ovo nije sukob gdje će diplomacija imati manevarskog prostora jer ako ista ne dolazi iz glavnog centra, Washingtona, onda su sve druge ambicije skoro pa trivijalne.

I Emmanuel Macron je u početku bio jedan od ambicioznih. Ne čudi, mir u Europi je imperativ za većinu europskih ekonomskih sila, osim ako im politikom umjesto ekonomije snažnije upravlja ideologija, kao što je primjer u Poljskoj. Stav Varšave je najeksplicitnije anti-ruski nastrojen, što je i esencijalno po održivost Ukrajine, jer gotovo sve oružje za Ukrajinu ide preko Poljske. Zanimljivo je pak to da vlastodršci u Varšavi sanjaju o zemlji koju bi vodili na sličan način kako Putin i njegovi vode Rusiju - gdje je centralna vlast iznad medija, pravosuđa itd.

U svakom slučaju, aktivne mirovne diplomacije u Europi više nema, a čim je iste ponestalo i njemački kancelar se pomirio s novim geopolitičkim postavkama. Kako smo i rekli, nije imao puno izbora, ali da se ne bi kolebao i da bi mu se "pomoglo" u brzini razmišljanja raznijet je plinovod Sjeverni tok.

I baš kad treba, kao kakav superheroj geopolitike, opet se pojavljuje Seymour Hersh i cijelom svijetu nudi uvid u (najvjerojatniju) stvarnost samog događaja. Pa i Scholza je sigurno zanimalo što iskusni istraživački novinar ima za reći o eksploziji na infrastrukturi koja je trebala osigurati Njemačkoj dugoročnu ekonomsku dominaciju u Europi. Pročitao je Scholz sve i možda baš zato nema namjeru ulaziti u dublja komentiranja. Jer kako je eksplodirao Sjeverni tok tako može eksplodirati još štošta, pa i po Berlinu, a uvijek se može reći da su se Rusi odjednom, osim imperijalizmom, počeli baviti i terorizmom.

Dakle, kad podvučemo crtu, je li Scholz glavni krivac što su njemački radnici danas na ulicama jer strahuju za svoju sudbinu? Možda ne najveći, ali kriv je u toliko što je samo političar, nije državnik, pa stoga nema snage predložiti nešto mirovno. Umjesto toga Scholz odobrava ono što se od njega traži, primjerice slanje tenkova u Ukrajinu. To sad više ne da nisu mirovne već su ratne inicijative.

Naravno, stvari će se uvijek gledati iz retrospektive i sukladno tome će se suditi odlukama koje se donose jučer i danas. Ako Ukrajina i Rusija završe u mirovnim pregovorima ljude poput Scholza tretirat će se kao spasitelje Europe jer su prepoznali na vrijeme da samo osnažena Ukrajina može zaustaviti ruski vojni stroj te u konačnici i dovesti do pregovora. Tako će biti ako tako bude, a što ako bude drugačije? Ako sukob eskalira na nuklearnu razinu? Onda će Scholz i njemu slični, čak i da to nikako nisu priželjkivali, biti jahači apokalipse. Zna se čime je najčešće popločan put u propast.

Na povijesni sud o ulozi Scholza će se morati pričekati, ali ono što ne može čekati je sve teža i teža životna stvarnost za mnoge njemačke radnike koji danas masovno izlaze na ulice. Jasno, ne treba uopće ni spominjati da ako je njemačkom radniku toliko teško da ide u štrajk onda je onima u ostatku Europe vjerojatno još i dosta teže! Postoje poneke iznimke, a i Njemačka jest jače pogođena zbog svoje snažne ovisnosti o ruskom plinu, no ipak, ovo čemu danas svjedočimo je živi simbol sve teže egzistencije europskog radništva.

Što se radnika tiče njihovu situaciju primarno obilježavaju dva faktora - visina njihove plaće i cijena onog što konzumiraju. No, otkako traje rat u Ukrajini traje povećanje cijena i stagnacija plaća. Drugim riječima, život radnika svakog dana, malo po malo, postaje sve gori i gori.

Generalna stopa inflacije je pak, u što su se mnogi već uvjerili na svojoj koži, nešto što ne odražava sirovu stvarnost jer ono što je nužno i esencijalno, kao što su hrana i krov nad glavom, cijenom rastu još puno brže.

Ono što je pak zanimljivo je to da u ovom trenutku imamo nekoliko žarišta gdje se situacija "prelijeva" na ulicu - Francusku, Njemačku, Izrael, Libanon... No, u slučaju Francuske i Izraela imamo narodniji gnjev koji s dovoljno pritiska zaista i može uroditi plodom. Kad bi Francuzi dovoljno dugo štrajkali Macron bi morao ustuknuti i vratiti dob za odlazak u mirovinu gdje je i bila. Isto vrijedi i za Netanyahua, bez obzira što se on tu bori i za vlastitu glavu kojoj ne gine zatvor zbog nagomilanih afera ukoliko izgubi vlast ili kontrolu nad pravosuđem.

Ali što može učiniti njemački radnik (ili pak libanonski, gdje je situacija još i puno teža)? Pokušat će ono što može - danas neće biti prometa u njemačkim zračnim lukama, željezničkim i autobusnim kolodvorima. Popriličan udarac na samom početku tjedna, ali udarac kome? Sindikati poručuju kako je ovaj 24-satni štrajk samo "upozorenje". Opet, kome? I pred što?

Vodeći sindkati imaju svoje zahtjeve - dvoznamenkasti porast plaća, što je razuman zahtjev u trenutku dok inflacija iznosi 9.3%. No, poslodavci nude samo 5% (i to kroz period od 27 mjeseci), kao i jednokratni bonus od 2.500 eura.

Bi li poslodavci mogli dati koliko sindikati traže? Naravno da bi mogli, i više od toga, ali pitanje je koliko bi se time riješila situacija. Jer nije tretiran izvor infekcije, a to je rat u Ukrajini.

Sindikati za sad nemaju naročito političku poruku, jer osjećaju da su jaki, a svakako i jesu kad se zna da njemačko tržište rada (bez obzira na znatnu imigraciju) stalno vapi za novom radnom snagom.

Njemačka ima imidž zemlje koja štuje kolektivne nagodbe, koja ne štrajka. I zaista, od ranih 90-ih ovakve akcije nisu se viđale, ali možda ovo i jest tek početak, "upozorenje", kako tvrde sindikati (iako možda blefiraju).

Dva velika sindikata su prvom planu. Verdi Vereinte Dienstleistungsgewerkschaft) zastupa 2.5 milijuna radnika u javnom sektoru, uključujući javni transport i zračne luke. EVG (Eisenbahn- und Verkehrsgewerkschaft) pak zastupa oko 230.000 radnika njemačkih željeznica (Deutsche Bahn) i autobusnih kompanija. Zahtjevi su im slični. Verdi traži rast plaća od 10.5%, a EVG 12%.

Jasno, iako se mnogi radnici solidariziraju s radnicima u štrajku, po njih je ovo vrlo problematičan dan jer se moraju snaći po pitanju dolaska na vlastiti posao (za očekivati je da će taksiji danas poprilično profitirati). Jedan od njih, Lars Boehm, rekao je u razgovoru za medije: "Da, opravdano je, ali ja na primjer nikad nisam štrajkao u cijelom životu, a radim više od 40 godina. U isto vrijeme u Francuskoj se stalno štrajka zbog nečega".

Točno, u Francuskoj se jako često štrajka, a kad se Njemačka, koja se - baš kao i gospodin Boehm - ponosi time što ne izlazi na ulice osim ako nije jako bitno, odlučuje na ulicu i masovni štrajk, to je svakako značajno.

Za očekivati je vruće i proljeće i ljeto u Europi, ali teško da će se ova sve dublja kriza moći zaustaviti postepenim povećanjima plaće. Inflacija će vjerojatno rasti brže, a i gospodarska kriza bit će sve teža zbog podizanja nove željezne zavjese (koja je nepropusnija od one stare, jer Europa je poprilično solidno trgovala sa SSSR-om, naročito kad je riječ o energetici). Povrh svega toga SAD ima i drugih velikih očekivanja od Europe, primjerice da prekinu suradnju s Kinom (!). Tako da Nijemci masovno u štrajku jesu nešto što nismo već vidjeli desetljećima, ali uskoro bismo mogli vidjeti još puno toga - i već viđenog i još neviđenog. Bez rješenja Europu će pogoditi najvrućije ljeto do sad, a isto se neće moći nikako ohladiti sve dok traje sukob u Ukrajini i prijeti širenjem.

Ne propustite