Svojim umijećem brisala je užase Prvog svjetskog rata
Ponekad, umjetnost mijenja način na koji ljudi gledaju na svijet. Međutim, Ana Kolman Led je napravila umjetničko delo koje je promijenilo način na koji svijet gleda na ljude!
Prvi svjetski rat je uveliko buktao, a hiljade vojnika vraćalo se sa ratišta sa užasavajućim povredama. Oni koji su imali tu ludu sreću da preživio, često su se vraćali sa izdeformisanim licima.
– Najranjiviji dio tijela vojnika bilo je njegovo lice. Ukoliko podigne pogled da bi vidio šta se dešava van rova, obično bi ga tu pogodio metak – objašnjava Dejvid Lubin, profesor umjetnosti na Univerzitetu Vejk forest,prenosi Dnevno.rs.
Slavna vajarka i njeno najpoznatije djelo
Tu na scenu stupa umjetnica Ana Kolman Lad, vajarka iz Mančestera, koja je svoj život i svoju umjetnost podredila unesrećenim vojnicima.
Ana je rođena u saveznoj američkoj državi Filadelfiji, a školovala se u Evropi - vajarstvo je izučavala u Parizu i Rimu. U Boston se odselila 1905. godine. Proslavila se po svom radu "Deca Tritona" koja je izložena u glavnom parku u Bostonu.
Uskoro je počela da radi na izradi maski za Crveni krst u Parizu, kako bi pomogla vojnicima koji su u lice pogođeni mecima, šrapnelima i bacačima plamena.
Ona je izučila na desetine izobličenih lica nesrećnih vojnika, a zatim na osnovu toga napravila maske kojima je tim ljudima pomogla da ponovo liče na stare sebe.
Ana je ideju za svoj rad dobila 1917. godine, kada je pročitala tekst o vajaru koji je u to doba držao salon "Radnja kalajnih noseva", što je bio studio za pravljenje maski za deformisana lica vojnika iz Britanije.
Dio kalupa koje je izradila Ana
Inspirisana, i ona je otvorila sličan studio u Parizu, i time nesrećnim ljudima pribavila parče bezbjednog raja.
– Ti ljudi nisu mogli da prođu ulicama svojih gradova. Prethodno bi prolazili kroz bezbroj uglavnom neuspešnih estetskih zahvata, pa bi ljudi masovno na ulicama bježali od njih, ili sa gađenjem okretali glave – navodi dalje profesor Lubin.
Kroz rad sa tim vojnicima, Ana ih je ogolila do koske - znala je njihove čudnovate navike, dnevne rituale, kako im izgleda bliža i dalja rodbina, i znala je i najmanji grč koji njihovo deformisano lice može da proizvede. Sa svim tim na umu, sama bi izabrala novi, trajni izraz lica koji će podariti vojniku. Proces bi trajao nekoliko nedjelja, a sve bi masku bi završavala finim bojenjem novog lica vojnika.
– Vodila je računa i o najsitnijim detaljima, pa bi tako pri biranju boje maske uvijek vodila računa da bude negdje između onoga kako bi ostatak njihove kože izgledao oblačnog, a kako sunčanog dana – navodi Lubin.
Za oko godinu i po dana rada, Ana je u saradnji sa svojim kolegama promijenila živote preko stotini vojnika.
Po okončanju rata, Crveni krst više nije imao sredstava da održava Anin studio u životu, pa je on tako zatvoren. Ana se vratila u Boston, gdje je nastavila sa vajanjem skulptura, bisti i fontana.
– Moram da naglasim da njena umjetnost prije i poslije rata nisu - ni po ljepoti, a ni po značaju, ni blizu njenim maskama koje je radila za vrijeme rata – zaključio je na kraju Lubin.