SUDBONOSNA I VAŽNA POSJETA: Joe Biden u Kijevu potvrda je da najgore tek dolazi

Čim je potvrđeno da će Biden posjetiti Poljsku u danima neposredno pred obilježavanje godinu dana od početka rata u Ukrajini, moglo se pretpostaviti da će se dogoditi jedan od dva scenarija - ili će se ukrajinski predsjedik Volodimir Zelenski nenajavljeno pojaviti u Varšavi ili će pak američki predsjednik Joe Biden "potegnuti" do Kijeva. Jasno, ova druga opcija predstavljala bi kudikamo snažniju poruku iako je Biden već iskoristio posjet Poljskoj zadnji put, neposredno prije rata, najavljujući eru eskalacije sugerirajući da postoji potreba za smjenom režima u Moskvi.

Dogodila se snažnija opcija. Biden je jučer bio u Kijevu, šetao gradom, navodno čak i za vrijeme uzbuna za zračnu opasnost. Pojavio se u prepoznatljivim avijatorskim sunčanim naočalama, a tamo ga je dočekao Zelenski u svom borbenom zelenom izdanju. Prošetali uz katedralu sa zlatnim kupolama, po zimskom jutru uz zvuke zračne opasnosti. Ista, koliko god sugerirala strah i jezu, ovdje se pak u potpunosti uklapa u poruku koju se željelo učiniti maksimalno snažnom.

Dakako, svi ukrajinski istaknuti zapadni saveznici već su bili u Kijevu od početka rata, neki i više puta. Tko zna koliko je puta već bio primjerice Boris Johnson? Ali Biden nije bio niti jednom. Zašto ne? Situacija očito nije baš tako opasna jer svi drugi prije njega su bili i nije im se dogodilo ništa, a utrčavanje u zgrade i skloništa za vrijeme zračnih uzbuna po Europi su prepričavali više kao nekakvu dogodovštinu koja se odmah pretvara u političke bodove (nešto slično kao Hillary Clinton koja je 1996. navodno trčala pred "snajperskom vatrom" u Tuzli!).

Ali ima smisla da Biden dolazi sad, na kraju, a ne, recimo, prije jedne Ursule von der Leyen. Biden dolazi u najtočnijem trenutku da bi se potvrdilo jedno stajalište koje se zapravo tek negdje sada, godinu dana nakon početka rata, potpuno iskristaliziralo. A to stajalište jest - Zapad neće, ako ne treba, direktno vojno se sukobljavati s Rusijom, ali jest u ratu s Rusijom i po tom pitanju više nema ni dileme ni bilo kakvih koraka unatrag.

Pred ovu završnu poruku, u vidu pojave Bidena u Kijevu, i svi nižerangirani saveznici tzv. kolektivnog zapada, zadnjih dana su pažljivo prilagodili svoje poruke. Olaf Scholz, koji je prije oko tenkova bio na "bi, ne bi", sad požuruje druge zemlje da što prije šalju iste na ukrajinski front. Emmanuel Macron, koji je najduže "izdržao" sa stavom da bi s Putinom, po potrebi, trebalo i razgovarati, sad poručuje kako Rusija "mora biti poražena".

I bez obzira što Macron na to dodaje da poražena ne znači isto što i "razbijena", sve je vrlo jasno. Ratovi se mogu okončati na brojne posredničke načine, ali ovaj neće biti takav. Svi ukrajinski saveznici složili su se da se rat mora voditi do kraja - bilo da to znači do zadnjeg tenka u zapadnim garažama ili zadnjeg Ukrajinca na fronti - a nikako do pregovaračkog stola.

Ali zašto baš toliki militarizam? Zašto agresora ne dovesti, izmamiti, ili barem vidjeti je li spreman pristupiti pregovaračkom stolu? Puno je razloga, dakako, počevši od onog da je upravo ovo geopolitički scenarij kojeg su određene vrlo angažirane glave u SAD-u godinama pokušavale pretvoriti u stvarnost, imati Rusiju koja krvari, a sasvim je nebitno događa li joj se to krvarenje u ulozi agresora ili žrtve.

Onaj pak razlog koji se sad koristi kao generalni pečat je pak već ideološke prirode, jer kao takav će uvijek najbolje proći. Ide otprilike ovako - Rusija mora biti poražena jer ako ne bude onda će krenuti osvajati dalje - ili/i će njen primjer poslužiti drugim potencijalnim agresorima za vlastite invazije (ne navodi se tko su ti potencijalni novi agresori, ali se svakako misli i na Kinu).

Obljetnica ovog rata je izuzetno važan datum jer oko nje će se moći točno iščitati kako će izgledati druga godina rata i zna li se već sada hoće li biti i treća...

Nažalost, činjenica je da ovaj rat, ne samo svojim geopolitičkim karakteristikama već i svojom magnitudom, mnoge zapravo uzbuđuje.

Za mnoge, prije svega kad govorimo o krupnim interesima, rat je dobar, rat je energetičan, pokretač nečeg novog. U ratu se stvaraju nova oružja, novi savezi, nove poslovne prilike, novi pobjednici i novi gubitnici. To sve zajedno nekima zvuči toliko primamljivo da će jednostavno ignorirati mogućnost potpune destrukcije.

Kapital se ovog rata nimalo ne boji jer nema ga se razloga bojati. Ovo je rat koji ako ičem ne prijeti onda je to kapitalističkom poretku. Onaj Hladni rat je bio nešto drugačije, s velikim rizikom. U nekom alternativnom svemiru i alternativnoj stvarnosti SSSR je mogao pobijediti, socijalistička revolucija - umjesto da se potrošila, zahrđala i nestala - mogla je postati globalna i neslomljiva.

Danas se sukobljava kapitalistička Rusija, koja je nanovo podignuta iz ekonomskih ruševina na "krilima" hiper-eksploatacijskog kapitalizma 90-ih, kroz razne udare doktrina šoka, da bi je u 21. stoljeću nastavili nositi velike oligarhijski pogoni, fokusirani prije svega na energetiku, ali i na sve drugo što zaokružuje takav model.

Tako da se kapitalizam ne mora bojati čak ni širenja rata po Europi. Mogu gorjeti nove granice, gradovi i zemlje, može se požar proširiti i izvan prostora slavenskog i ex-SSSR svijeta, ali kapital će se već snaći. Po potrebi će s lakoćom prijeći Atlantik i pripremati najunosniji projekt od sviju - obnovu Europe.

Možemo li zaista tako daleko gledati na neugodan horizont samo na temelju pojavljivanja Bidena u Kijevu? Možemo. Jer Biden nije došao ni kao istinski saveznik - pošto bi u tom slučaju želio pomoći Ukrajini da se patnja što prije završi - a definitivno ni kao glasnik mira. Biden se pojavio u Kijevu kao onaj koji će ratu dati "blagoslov" da ide dalje.

Jer reći da će rat u Ukrajini trajati "samo" dok ukrajinske snage ne oslobode sav teritorij pod okupacijom, što, barem prema interpretaciji Kijeva, svakako podrazumijeva i Krim, zapravo je kao da smo rekli da nemamo problema s time da ćemo Rusiji dovesti u tolikoj mjeri do poraza da će ona izgubiti sav osjećaj za ljudskost i početi bacati atomske bombe po Ukrajini. Što zapravo SAD želi? Pod svaku cijenu pokazati da nisu jedini bili kadri takvo što učiniti? Ali o tome se ne trebaju ni voditi debate. Hirošima i Nagasaki, koliko god da je godina prošlo, uvijek će biti samo niz koji se može dalje nastaviti, sve dok postoji atomsko oružje i dok se svijet bavi konfliktima koji mogu dovesti do takvog pomračenog stanja koji će takvu uporabu racionalizirati.

Biden je donio dodatne milijune, 500 milijuna USD vojne opreme obećao je Zelenskom da stiže u najkraćem roku, ali ni ta silna količina naoružanja nije skoro ništa po težini koliko sam stav Bidena ispod zlatnih kupola kijevske katedrale.

Ukrajinski ministar vanjskih poslova Dmitro Kuleba rekao je kako je posjet Bidena jasna poruka Rusiji u kojoj se ističe: "Nitko vas se ne boji!".

Ima li smisla ne bojati se najveće nuklearne sile na svijetu? Kuleba vjerojatno misli da je ovo repriza Reaganovog pojavljivanja u Berlinu kad je poručio "Gospodine Gorbačov, srušite ovaj zid", pa se, eto, sve jako brzo zaista i srušilo. Ali u retrospektivi čak i taj Ronald Reagan izgleda kao mirotvorac koji je bio voljan popričati s tim Mihajlom Gorbačovom, i o Zidu i u svim drugim temama. Biden kaže da to više nije opcija, a u takvoj situaciji će Rusija možda zaista doći na ideju da Kulebu moraju nekako, nečim, razuvjeriti.

Za vrijeme današnjeg posjeta Kijevu Biden je poručio: "Kada je Putin pokrenuo svoju invaziju prije gotovo godinu dana, mislio je da je Ukrajina slaba i da je Zapad podijeljen. Mislio je da može biti izdržljiviji od nas. Ali bio je u krivu. Cijena koju je Ukrajina morala platiti je iznimno visoka. Žrtve su bile prevelike... Znamo da će biti još teških dana, tjedana i godina".

Naravno da će žrtava biti, mora ih biti kad rat mora trajati. I da, Ukrajina je platila tu iznimno visoku cijenu, ali za što? Da bi eventualno, uz tko zna koliko prolivene krvi, dobila eventualno natrag ono što je i imala prije godinu dana? Da bi se zauvijek otisnula prema Zapadu? Otkud? Susjed će joj, po svemu sudeći, i dalje biti Rusija. Ili da bi se sve to upotrijebilo za ono što je Biden već i najavio prije nešto više od godinu dana u Poljskoj - za smjenu režima u Rusiji? Ali svi ozbiljniji stručnjaci na Zapadu slažu se da bi nestanak Putina na vlast u Rusiji doveo nekog tko bi vjerojatno bio kudikamo veći militarist. Što se pak onda postiglo? Cijena je plaćena i još se uvijek plaća zbog čega?

Bit će na kraju ipak da je zbog te izuzetne "prilike" koju rat nosi, te euforije da će samo velikim ratom preokrenuti se plinovodi u solarne ploče, da će se zemlja velika poput Rusije raspasti na neke sitne etničke komadiće, da će se smrviti europski suverenitet u nastajanju i ponovno doći pod stoljeće američke dominacije, a povrh svega da bi kapitalistički stroj - koji i od proizvodnje oružja jako dobro diše - bio napokon savršeno sretan. Sve to jasno se odražava u prvoj posjeti jednog američkog predsjednika Ukrajini u zadnjih 15 godina. I bit će to sudbonosan i važan posjet, bez sumnje. I savršeno je tempiran, no posljedice za sve nas, koji u ratu ne vidimo orwelijansku euforiju i znamo da "rat nije mir", nikako neće biti dobre.