Evo kojoj državi je posljednja Bosanska kraljica ostavila Bosnu u nasljedstvu

Da se ispunila posljednja želja kraljice Bosne i Hercegovine, nad ovim prostorima bi danas možda glavnu riječ vodio Vatikan, ali do toga nije došlo zahvaljujući Osmanlijskom carstvu.

Evo priče o tome kako je „posljednja bosanska kraljica“ u svom testamentu za nasljednika proglasila Svetu stolicu.

Kraljica Katarina Kosača-Kotromanić (Blagaj kod Mostara, 1425.? – Rim, 25. oktobar 1478.) je bila žena pretposljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaša, proglašena je sveticom, a bila  je članica franjevačkog svjetovnog reda.

U narodu se tradicionalno naziva posljednjom bosanskom kraljicom, iako istoričari tu ulogu nesumnjivo pripisuju kraljici Mari (1447. – 1495.), ženi posljednjeg bosanskog kralja Stjepana i kćeri srpskog despota Lazara Brankovića.

Katarina Kosača-Kotromanić rođena je u Blagaju pored Mostara od majke Jelene i oca Stjepana Kosače, koji je 20. januara 1448. godine u povelji njemačko-rimskog cara Fridrika III. nazvan „Herzog“-om, što na njemačkom jeziku znači „vojvoda“. Stjepan Kosača je pak već i prije te povelje imao titulu Vojvode Humske zemlje. Njemu se međutim svidio njemački naziv titule vojvoda, pa ga u svojoj diplomatsko-upravnoj korespondenciji i dekretima koristi u obliku „herceg od Svetog Save“ (po srpskom svjetitelju Savi Nemanjiću). Odatle i potiče novi naziv Humske zemlje – Hercegovina.

Dolazi iz humske velikaške porodice iz Hercegovine Kosače, otac joj je bio Stjepan Vukčić Kosača, braća su joj bila veliki vezir Osmanskog Carstva Ahmed-paša Hercegović i Vladislav Hercegović Kosača, zatim Vlatko i Stjepan te sestra Mara.

Brak sa Stjepanom Tomašom Kotromanićem

Herceg Stjepan borio se za stabilnost Humske zemlje, pa je zbog turskih osvajačkih prijetnji s istoka održavao prijateljske odnose s rodom bosanskih kraljeva Kotromanića. Iz tih odnosa se javila simpatija, zatim ljubav i na kraju brak njegove kćeri, Katarine Kosače i uglednog prestolonasljednika Stjepana Tomaša Kotromanića. Tim brakom su Hercegovina i Bosna bile čvrsto ujedinjene.

Budući da je Stjepan Tomaš obećao papi da će iskorijeniti bogumile iz svoga kraljevstva, dvadesetdvogodišnja Katarina se morala odreći bogumilske vjere i postati rimokatolkinja. Stjepan Tomaš Kotromanić je postao kralj Bosne i Hercegovine i s kraljicom Katarinom je imao dvoje djece: Sigismunda (Žigmunda), Katarinu i treće dijete o kojem se gotovo ništa ne zna. Vladali su u kraljevskom gradu Bobovcu pokraj Kraljeve Sutjeske. Kralj Stjepan Tomaš umire 1461. godine, a nasljeđuje ga njegov sin iz prethodnog braka Stjepan Tomašević. Kraljici Katarini je dat naslov kraljice majke i nastavila je da živi na kraljevskom dvoru.

Tursko osvajanje i bijeg

Nakon turskog osvajanja Bosne godine 1463. kraljica Katarina, koja se privremeno sklonila u Ljetnikovac „Kozov Grad“ iznad Fojnice, konjima, po legendi „naopako“ potkovanim, sa pratnjom povukla se na Kupres. Tu je okupljala snage za obranu zemlje. U to vrijeme je na Kupresu u mjestu Vrila (danas Otinovci) dala da se sagradi crkva Presvetog Trojstva. Kad se turskim osvajanjima nije moglo odoljeti ni na Kupresu, kraljica se preko Konjica zajedno s kraljevskom pratnjom povukla do Stona a zatim do Dubrovnika. U Dubrovniku je pohranila mač svog pokojnog muža bosanskog kraljevskog roda Kotromanića, Stjepana Tomaša Kotromanića. Taj mač je pohranila „pod zavjetom, da se on dodijeli njenom sinu Šimunu, kad se oslobodi turskog ropstva“, kako bi se borio za oslobođenje svoje zemlje. I Dubrovnik je bio pod turskom pretnjom.

On je jakom diplomatskom aktivnošću i dobrim diplomatskim vezama sa zapadnim zemljama kao i velikom otkupninom uspio da očuva svoju nezavisnost i slobodu, a Kraljica Katarina je morala da ode iz Dubrovnika i došla je u Rim, gdje je sve do svoje smrti „radila na oslobađanju svoje zemlje i odbrani svoje vjere“.

Njenu djecu Šimuna i Katarinu su oteli Turci i prisilno ih poturčili. Prema sultanovoj naredbi, poslati su u Carigrad na njegov dvor. Katarina je umrla na putu i sahranjena je po islamskom obredu u Skoplju, gdje joj se i danas nalazi grob koje je podigao utemeljitelj Sarajeva Isa-beg Isaković (jedna od rijetkih žena u čiju je čast sagrađena ovakva vrsta mauzoleja). U turskim izvorima princeza Katarina se spominje kao Tahiri Hanuma. Šimun je na sultanovom dvoru prevaspitan u duhu islama i kasnije je ostvario važnu vojnu karijeru u Osmanskom Carstvu. U istoriji je ostao zabilježen kao Ishak-beg Kraljević od Karasija.

Smrt

Kraljica Katarina Kosača-Kotromanić umrla je 25. oktobra 1478., godine u Rimu. Njeno tijelo je položeno na počasno mjesto u bazilici Santa Maria in Aracoeli u Rimu, a njene plemenite ljudske i vjerske vrline su joj posebno priznate, kad je proglašena sveticom.

Testament

Kraljica Katarina je u svom testamentu napisala da svoje zemlje, Bosnu i Hercegovinu ostavlja svojoj djeci u nasljedstvo, pod uslovom da se vrate katoličkoj vjeri. Ako se ne vrate na katoličku vjeru, tada je svoje zemlje ostavila u nasljedstvo Svetoj Stolici, Vatikanu, koji može njom da upravlja po svojoj mudrosti.