MARA (97) JEDINA JE STANOVNICA TIHIČAJA: 'Sama živim u selu i čekam da me Bog pozove k sebi'

Objavljeno:27.01.2023 - 08:22
A A A Times Arial

Sama kuham, još sam na nogama, pa to mogu. A što ću?! Kad je zima, ne izlazim nikamo da ne padnem negdje, govori nam Mara Gvozdanović, koja je jedina stanovnica žumberačkog sela Tihočaj

Pa gdje ste mene našli ovdje? Kako ste došli po ovom snijegu? Jao... Ajde, uđite, uđite na toplo, uđite, tim nas je riječima dočekala Mara Gvozdanović (97), jedina stanovnica žumberačkog sela Tihočaj.

Doći do Mare nije nimalo jednostavno, ali su ceste bile donekle prohodne. Ralice su radile punom parom, ali je snijega napadalo oko pola metra. Iako je Mara jedina u selu, ralice su počistile ulice cijelog sela. U Tihočaju je samo devet kuća, nekoliko mačaka te vrlo vitalna i lucidna Mara. Na prošlom popisu stanovništva, 2011., imala je, kako kaže, čak tri susjeda.

- To vam je tako kad živite dugo. Moji susjedi su umrli, a njihova djeca otišla su u gradove ili izvan zemlje. A što će drugo?! Ovdje nemaju što raditi, jedino da se bave poljoprivredom, ali to u današnje vrijeme ljudi baš ne vole raditi. Mi smo se prije samo time bavili. Joj, kad se sjetim koliko smo se naradili. Mi smo bili težaci, sve smo sami stvarali, imali smo težak život. Nisam mislila da će me Bog pustiti toliko dugo da živim, ali što se može?! Bez njegova poziva ne mogu sama ići. Sjedim ovdje i čekam kad će mi doći - govori nam Mara dok sa stola miče tanjure što su ostali od ručka. Za taj je dan pripremila kotlete.

- Sama kuham, još sam na nogama, pa to mogu. A što ću drugo raditi?! Kad je zima i kad je vani toliko snijega, ne izlazim nikamo da ne padnem negdje. Pa tko će me vidjeti? Nema nikoga ovdje. Tako sam cijeli dan u kući. Idem spavati kad završi 'Potjera', to volim gledati. Ali nema sna za mene. Cijelu noć razmišljam što sam sve prošla u životu. Ja vam ne razmišljam više o budućnosti, to za mene više ne postoji, samo o prošlosti - kaže nam Mara, koja zadnjih godina slabije čuje i vidi.

Pitamo je boji li se ovdje biti sama.

- Ma kakvi, što ću se bojati? Ja novca nemam, nemam penzije, a i stara sam. Što će meni biti, što bi meni uzeli? U selo jedino dolazi moj unuk, koji mi donosi vodu, jer ovdje nemamo vodovod, i ostale potrepštine. On dolazi svaki vikend iz Jaske, on se brine za mene. A ovamo dolazi i veterinar, koji se brine za goveda koja je doveo jedan čovjek ovamo za svoj posao. Odgovara mu priroda ovdje, a meni je dobro jer zato dolaze ti ljudi, pa nešto popijemo i porazgovaramo - govori Mara, koja je rođena na Žumberku, a poslije je živjela u Srijemu, potom se vratila ovamo te sa suprugom kupila kuću.

On je preminuo, kaže, prije pet godina, a umrli su joj i sin te kći. Neko je vrijeme živjela kod snahe, koja je bolesna, pa se Mara vratila svojoj kući. Kad nema snijega, Mara zna malo prošetati po selu, a ima i svoj vrt, koji sama obrađuje, ali, kaže nam, koljena je sve manje služe.

- Prije sam išla pješke u Zagreb kod svojih sestara, uzela bih komad kruha i vodu te hodala do njih. Sad ne mogu. Imala sam četiri sestre i četiri brata. Jedan mi je brat živ i sestre, ali su one stare, jedna dođe nekad pa nam bude lijepo, ali bude kratko. Imam i drugog unuka, ali on je u Njemačkoj - rekla nam je Mara dok je stavljala drva u peć.

Tad je nam je ponudila rakiju koju je dobila od unuka, ali smo morali odbiti jer nas je čekao dug put makadamom do Zagreba.

- Dođite mi opet, ali brzo. Ne znam kad će stići poziv od Boga - rekla nam je Mara dok nam je mahala na ulaznim vratima. 

 

izvor:24sata.hr