Analiza - sudbina Europe piše se u Ramsteinu: Je li već stiglo njemačko povijesno "NE" ili bitka za Berlin tek počinje?

Dugačak i neizvjestan dan u američkoj zračnoj vojnoj bazi Ramstein na zapadu Njemačke. No, sudeći prema zadnjim informacijama, glavna odluka na koju se čekalo ipak nije donijeta - Njemačka, barem za sad, nije potvrdila slanje svojih Leopard tenkova u Ukrajinu.

Podsjetimo, danas su se u Ramsteinu okupili predstavnici velikog broja ukrajinskih saveznika, možda čak i svi, nekoliko desetaka zemalja je u pitanju. Cilj susreta bio je, pod američkim pokroviteljstvom i uz prisutnost američkog ministra obrane Lloyda Austina, dogovoriti veliko dodatno slanje oružja za Ukrajinu. I brojne zemlje potvrdile su da će poslati više oružja, teže oružje, ali glavna informacija, ona koja se tiče njemačkih tenkova, ipak nije stigla.

Poljski ministar obrane potvrdio je u razgovoru za medije kako dogovor o slanju njemačkih tenkova u Ukrajinu nije postignut, ali se nada da ova priča još nije završena, odnosno da je još uvijek moguće da će Berlin promijeniti mišljenje.

Lloyd Austin je pak kratko komentirao da je Njemačka "saveznik od pouzdanja, bila i bit će".

Portugalsko ministarstvo obrane je pak potvrdilo da su se na marginama skupa u Ramsteinu sastali predstavnici zemalja koje u svojim redovima posjeduju tenkove Leopard 2 njemačke proizvodnje. Na sastanak su pozvale Ukrajina i Poljska.

No, ni Portugal ni druge zemlje nisu htjele odobriti slanje ovih tenkova Ukrajini. Portugal tvrdi kako će ukrajinskim snagama omogućiti obuku. Najavljuju da će im dati M113 oklopna vozila... Ali to nije ono što je Ukrajina tražila.

I što to u praksi znači? Priča sigurno nije gotova, a pritisak koji je izvršen na Njemačku postat će samo jači. Mnoge je iznenadio njemački otpor, no to i nije tako čudno imajući u vidu činjenicu da je Njemačka od samog početka rata politički poprilično podijeljena kad je riječ o intenzitetu potpore za Ukrajinu.

Formalno, cijeli spektar Njemačke politike podupire Ukrajinu u ratu protiv Rusije. To možda i jest tako, ali razlike su poprilične po pitanju koliko bi Njemačka trebala učiniti glede te potpore. SAD, jasno, želi maksimalni njemački angažman te pritom ne mare previše za potencijalnu eskalaciju rata koji bi se s prostora Ukrajine mogao proširiti i na neke druge europske zemlje.

Jedan dio njemačke politike, primarno okupljen oko Zelenih, ali svakako pristaše postoje i u velikim strankama kao što su SPD i alijansa CDU/CSU, želi slijediti Washington bez gotovo ikakvih odstupanja interpretirajući ovu situaciju onako kako se ona i predstavlja - povijesni sukob između Istoka i Zapada, sukob između liberalne demokracije i autoritarne vlasti.

I u tom segmentu vjerojatno postoje podskupine. Jedna koja i sama ideološki vjeruje u takav sraz i ona druga koja je naučila i navikla slijediti američku vanjsku politiku vjerujući da je po njih to najbolji ishod (naročito u ekonomskom smislu).

No, izvan toga imamo ovog puta i vrlo snažnu opoziciju koja ozbiljno razmišlja o tome da je ova situacija otišla tako daleko da bi se, u krajnjem slučaju, moglo i Njemačku jednostavno žrtvovati za neke "više interese".

Predsjednik britanskog odbora za obranu, Tobias Ellwood, poručio je kako će nakon današnjeg dana Ukrajina biti "razočarana" dok će ruski predsjednik Vladimir Putin biti "oduševljen".

To je zanimljiva opservacija. Znači da sva obećana vojna tehnika - a govorimo o raznim stvarima, pa i tenkovima (samo ne Leopard 2) - je jedno veliko "razočarenje" jer Ukrajina, nakon najvećeg pritiska do sad, nije dobila ono što je htjela? I do kud bi to zapravo trebalo ići? Što da je Ukrajina, recimo, tražila da joj se dostavi atomsko oružje jer njihov neprijatelj raspolaže istim? Ellwood i njemu slični situaciju promatraju kao "sve ili ništa". U isto vrijeme ovaj ishod (koji vrlo vjerojatno ni nije konačan!) interpretira se kao kakav uvod u poraz Ukrajine, kao nekakvu izdaju od strane Berlina.

Dobro, ratne pozicije su već dobro znane, naročito kad je Britanija u pitanju, no ako je oružje jedina rasprava - a SAD je današnjim skupom u Ramsteinu to i pokušao učiniti takvim - gdje uopće može postojati prostor za dijalog i diplomaciju? Možda u Ankari ili negdje još udaljenije?

Ako u Berlinu još uvijek postoje političke snage koje su u stanju usporiti ambicije koje srljaju u totalni rat, to ne može biti loša vijest i sigurno nije razočarenje - čak ni po Ukrajinu, samo što Ellwood i sve brojniji jastrebovi to ne shvaćaju.

Da, točno je da dio Njemačke strahuje od žrtvovanja u kontekstu velikog projekta izbacivanja Rusije iz geopolitičke pozornice, iako je to plan koji može lako odvesti i u Treći svjetski rat. Ali kad pričamo o žrtvovanju, najveća žrtva i dalje se traži od Ukrajine i Ukrajinaca. "Traži"? Zar nije Rusija ta koja je napala Ukrajinu i upravo je žrtvuje? Svakako, ali politika koja ni toj Rusiji ne dozvoljava pristupanje pregovaračkom stolu je politika koja itekako produbljuje agoniju i ukrajinsku tragediju.

Dobro, u ovom trenutku govoriti o pregovorima je nepotrebno jer je jasno da za iste nema baš nikakve šanse. Najradikalniji ukrajinski saveznici preuzeli su glavnu riječ i oni ne žele nikakve pregovore, žele samo još veći rat. Poljska, baltičke zemlje i SAD ne žele ni razgovarati o diplomaciji dok ne vide Rusiju na koljenima. Pritom ne shvaćaju (ili shvaćaju pa ih nije briga) što zapravo traže od Europe i svijeta.

Ali postoji linija nakon koje interes za totalnim slomom Rusije više nije tako snažan i tamo počinje zona realpolitike. Gdje je u Europi danas ta linija? Nije je teško detektirati. Počinje negdje zapadno od Praga... Zemlje poput Njemačke, Austrije, Italije, Francuske, Španjolske, nemaju baš volje za ratom koji "mora završiti porazom Rusije". No, ako krenemo još zapadnije, već tamo negdje oko Nizozemske, a svakako čim stignemo do Londona, opet se budi želja za "povijesnim trenucima" koja zatim eskalira prelaskom Atlantika.

Već je puno puta rečeno ovih dana, ali jesu li ti njemački Leopardi zaista esencijalni za provedbu velikih planova u Ukrajini? Kad bi Berlin pokrenuo ogromnu logističku kampanju masovnog naoružavanja Ukrajine ovim tenkovima, da, to bi moglo poprilično preokrenuti tijek rata. Jasno, uvijek postoji i zastrašujući scenarij u kojem Rusija nakon toga zaključi da će ovo zaista i dovesti do njenog sloma ako nešto ne učini - nešto nuklearno. Drugim riječima, plan za totalno naoružavanje Ukrajine je igranje s nuklearnom vatrom i to od strane onih koji su sami sebe uvjerili da Rusija blefira.

Nijemci su jasno rekli još jučer da neće slati tenkove ako se SAD ne obveže da će u tom slučaju i oni poslati svoje Abrams tenkove. Na taj način bi Njemačka imala barem neku sigurnost da se mogu osloniti na američku obranu ako rat dođe i do njihovih granica. Ali Amerikanci ne daju svoje tenkove - jer zašto i bi ako se može Njemačku natjerati da ona sama ide i eventualno žrtvuje sebe u procesu?

No, prerano je govoriti o "povijesnom njemačkom NE" koje je spasilo Europu. Prerano je jer već možda do jutra Berlin bude primoran promijeniti stav - ili pak u narednim danima. Jednostavno je teško vjerovati da će ovo stati na ovome. Pritisak je bio snažan i sad će biti još i snažniji.

Izjava američkog ministra obrane da je Njemačka "bila i da će biti saveznik od povjerenja" je poprilično zloslutna... Kao da se još nešto želi poručiti između tih redaka. Definitivno nismo čuli "Njemačka je suverena zemlja koja ima pravo na svoje odluke, donijela je jednu i mi to poštujemo"!

Priča nije gotova. Ako Ukrajina nastavi gubiti na istoku, naročito ako padne Bahmut, pritisak će eksponencionalno rasti. Za sad stoga možemo zaključiti samo jedno - Berlin nije Varšava. Podjele postoje i otpor je snažan, a o statusu istog uvelike će ovisiti i ishod rata u Ukrajini. Jasno, frustraciju Kijeva je lako razumijeti jer od početka sukoba znaju da se u Berlinu uvelike piše njihova sudbina.