"IMAM RAK, OSTALO MI JE SAMO MJESEC DANA ŽIVOTA": Umjesto da napiše sinu oproštajno pismo, napravio je neočekivani potez

Dejvid Meires je porodični ljekar u Vašingtonu koji živi sa terminalnim rakom. Sa suprugom Hanom piše zajedničke memoare, a ovo je njegova priča

Kada je dobio dijagnozu da ima glioblastom, agresivni i terminalni tip raka mozga, ovaj čovjek je učinio najljepšu i najvrjedniju moguću stvar: ispleo je sinu džemper.

Razmišljanje o sinu slomilo mu je srce. Znao je da neće igrati na njegovom vjenčanju, da ga vjerovatno neće vidjeti ni kada bude završavao fakultet. Ipak, nije se predao.

Evo njegove priče...

"Prije skoro 20 godina, moja supruga Hana, stručnjak za pletenje, naučila je našeg petogodišnjeg sina Ejba osnovama pletenja. Kada sam se jednog dana vratio kući s posla, Ejb me uzbuđeno dočekao na vratima i tražio da sedim sa njim da me uči svojoj novoj vještini. Dao mi je par tupih drvenih štapića sa kapicama od žira zalijepljenih na vrhove i klupko prediva od lavande pričvršćeno za jednu od igala. Koristeći sopstveni set, ponosno je počeo da plete, piše HuffPost.

„Uđi kroz prednja vrata, trči nazad, proviri kroz prozor i skoči Džek“, pevao je.

Nakon što je demonstrirao svaki bod nekoliko puta, rekao je:

„Sada je tvoj red, tata!“

Pažljivo je posmatrao moje pokušaje, davao mi korisne savjete. Hana je sjedila s njegove druge strane, šapćući mu šta bi još moglo da mi pomogne. Većinu noći tokom narednih nedelja, dobijao sam dodatne lekcije od njih i na kraju sam mogao da ispletem jednostavan šal.

Vremenom sam postao spor, ali prilično vješt pletač. Pleo sam šalove u obliku aligatora, šešire za djecu imigrante, filcane torbe i mnogo pari čarapa. Za izradu jednog para mi je trebalo sto sati. Na osnovu moje plate po satu koju sam primao kao ljekar, par čarapa mogao bi da me košta 20 dolara u pređi i 6.000 dolara u radu.

Nakon moje dijagnoze glioblastoma, agresivnog i terminalnog tipa raka mozga, pletenje je postalo način da ruke budu zauzete i um miran. Dok sam se oporavljao od operacije na mozgu i prolazio kroz šest nedelja svakodnevnog zračenja, pleo sam na desetine jednostavnih pamučnih krpa za suđe za svoje prijatelje i porodicu, da im se zahvalim na podršci. Za izradu svake od njih bilo je potrebno samo nekoliko sati, ali svaki potez iglama me je učinio emotivno povezanim sa onima koji su brinuli o meni.

Kada mi je prvi put postavljena dijagnoza, dali su mi prognozu za nešto više od godinu dana života. Nakon što je magnetna rezonanca nakon zračenja pokazala da moj rak nije uznapredovao, osjetio sam olakšanje prvi put posleij nekoliko mjeseci. Znao sam da će me rak ubiti u mojim 50-im, ali sam počeo da vjerujem da bih mogao da živim barem nekoliko mjeseci duže. Ispleo sam mami maramu krem boje, za čije je pletenje trebalo oko nedelju dana, a zatim i šareni šal za Hanu, za šta mi je trebalo više vrmena.

Ejb, nakon što je bio kod kuće sa nama tokom i odmah nakon operacije, vratio se na koledž na jesen, kada je počinjao novi semestar. Za vrijeme zračenja i hemioterapije, najveći događaj svake nedelje bio je kad dobijem vijesti o njegovim časovima i kako živi. I pored toga, razmišljanje o mom sinu me je slomilo srce. Znao sam da neću moći da igram na njegovom vjenčanju. Vjerovatno ga neću vidjeti ni kad bude završavao fakultet.

Htio sam da ispletem nešto za njega, kao i za druge ljude koje sam volio. Možda će mi – još uvijek sporo pletem – biti potrebno godinu dana da završim džemper dovoljno veliki za čovjeka kakav je Ejb postao. Pomislio sam da je malo vjerovatno da ću imati toliko vremena, da ne bi trebalo da razmišljam o tako velikom projektu. Umjesto džempera, odlučio sam se za par rukavica bez prstiju. Bio sam zadovoljan kako su ispale, ali ipak je to bilo bijedno u poređenju sa onim što sam želio da napravim za njega.

Ubrzo nakon što sam završio hemioterapiju, Hana i ja smo, kako bi to proslavili, prisustvovali izložbi prediva u lokalnoj pivari. Proveli smo popodne pijući pivo, ćaskajući sa drugim pletiljama, diveći se njihovim radovima. Pred kraj, dok je Hana naručivala poslednje pivo za nas, jedna žena je prišla našem stolu. Pitala je šta bih napravio da imam prelepu prirodnu vunu, vidjela je da joj se divim. Rekao sam joj da sanjam da ispletem svom sinu džemper, ali da se plašim da mi nije ostalo dovoljno vremena da ga završim.

Vratila se do svog stola i donijela mi više nego dovoljno vune da se isplete veliki džemper.

„Za tebe“, kazala je. "Samo mi obećaj da ćeš pokušati."

Nisam htio da uzmem, ali mi je rekla da je vozila 160 km sa tom pređom kako bi se uvjerila da joj je našla ’dobar dom’ i da nije mogla ni da zamisli nešto bolje od toga nego da je meni da. Kada se Hana vratila, rasplakala sam se dok sam joj pričao šta se dogodilo.

Čim smo stigli kući, pronašao sam uzorak džempera koji bi odgovarao ovoj vuni i pripremio igle. Namotao sam dva navoja prije spavanja i zamišljao Ejba kako nosi džemper.

Sljedećeg dana, međutim, nisam mogao da počnem da pletem. Zašto bih uopšte to radio kad sam znao da ću ostaviti Ejbu nešto nedovršeno? Predivo je, tako, ostalo netaknuto cijele nedelje.

Na sljedećem sastanku moje grupe za podršku oboljelima od raka, pričao sam o neočekivanom poklonu i strahu da neću uspjeti da završim džemper. Tada su članovi grupe podijelili priče o sopstvenim izazovima kad su saznali da će vjerovatno uskoro umrijeti. Nisam se više plašio da započnem nešto novo. Naš razgovor mi je pomogao da shvatim da je početak pletenja džempera moja obaveza da ne odustanem pre nego što je trebalo. I mogao sam da održim bećanje ženi koja mi je dala vunu: da počnem - da pokušam.

Prionuo sam te noći na posao i sa svakim bodom se prisećao vremena koje sam proveo sa Ejbom — kako me je učio da pletem, kako sam ga slušao dok svira violinu i gitaru, dijelio sa njim ljubav prema Šekspiru, učio ga da vozi, opraštao se nakon što se uselio u njegov spavaonicu u koledžu i grlio ga prije odlaska na operaciju.

Često, kada se nekome dijagnostikuje uznapredovali rak, prijatelji i porodica daju savjete oboljelom da ostane jak i pozitivan, da će tako pobijediti čak i najagresivniji oblik bolesti. Mene ovakvi dobronamjerni komentari nisu utješili. Umjesto toga, istakli su strah od umiranja i poricanje smrti.

Kada mi je postavljena dijagnoza, znao sam da nikakva snaga, pozitivnost ili čak vjera neće spriječiti da me glioblastom ubije. Pomisao da napustim ljude koje sam volio slomila mi je srce, ali sam odlučio da se iskreno i otvoreno suočim sa svojom prognozom. Duboko sam razmišljao o tome šta mi je najviše značilo da bih mogao da donosim svesne odluke o tome šta da radim sa ograničenim vremenom koje sam imao. Umjesto da pravim listu, odlučio sam da nastavim da radim posao koji sam smatrao veoma vrednim, da provodim vrijeme sa prijateljima oko našeg ognjišta u dvorištu i da uživam u mnogim večerima sa Hanom kad čita naglas, da zajedno pletemo na kauču.

Završio sam veći dio džempera prije nego što je rak ponovo postao aktivan prošlog ljeta. Morao sam da odustanem od pletenja kada sam prošao drugu operaciju mozga i još jednu rundu zračenja. Sada ponovo pletem, ali na kraju dana sam često umoran. Drhtave ruke mi otežavaju posao. Ipak, polako napredujem, a džemper je skoro gotov. Moj cilj je da ga završim i poklonim Ejbu kada dođe kući za praznike. Ako ne budem mogao, siguran sam da će sam moći da ga dovrši. U svakom slučaju, on će znati da mi je moja ljubav prema njemu pomogla da naučim da živim u potpunosti - čak i dok sam umirao."

*Dejvid Meires je porodični ljekar u Vašingtonu koji živi sa terminalnim rakom. Sa suprugom Hanom piše zajedničke memoare, a ovo je njegova priča.

(Stil)