Najsmrtonosnija žena historije: Ruska snajperistkinja koja je nacistima ledila krv u žilama

Ko je bila Ljudmila Pavličenko koja je od studentkinje istorije postala najsmrtonosnija snajperistkinja za samo godinu dana?

Početkom 1941. tada 25-godišnja Ljudmila Pavličenko studirala je istoriju na Univerzitetu u Kijevu, a godinu dana kasnije postala najopasnija snajperistkinja svih vremena koja je ubila 309 osoba, od čega su 39 bili njemački snajperisti.
 
Pavličenko je još u djetinjstvu bila svojeglava i muškobanjasta, i nikad nije bila najposlušnija učenica u učionici. Rođena je 1916. godine u malom gradiću u Ukrajini, da bi se s 14 doselila u Kijev.
 
Kao i mnoga druga djeca u Sovjetskom Savezu, učestvovala je u paravojnoj sportskoj organizaciji u kojoj je učila i streljaštvo. Navodno se dječak iz susjedstva hvalio kako mu odlično ide pucanje, pa je Pavličenko odlučila da naporno vježba sve dok ne bude jednako dobra kao on.
 
Damica sa snajperom u rucu
 
Godine 1941. 22. juna Hitler je raskinuo vezu sa Staljinom i njemačka vojska je pohrlila na Sovjetski Savez. Pavličenko se brzo pridružila sovjetskoj vojsci kako bi branila domovinu, iako je prvotno odbijena zbog pola.
 
– Izgledala je kao model, s nalakiranim noktima, u modernoj odjeći i s lijepom frizurom. Pavličenko je rekla osobi zaduženoj za regrutaciju da želi da nosi pušku i bori se. Muškarac joj se samo nasmijao i pitao je šta ona zna o puškama – piše na stranicama soviet-awards.com.
 
Čak i nakon što je Pavličenko pokazala svoj sertifikat i značku koja je potvrdila da se bavila streljaštvom, pokušali su da je usmjere prema poslu medicinske sestre.
 
– Nisu željeli da primaju djevojke u vojsku, pa sam morala da se poslužim raznim trikovima kako bih upala – objasnila je Pavličenko.
 
Napokon joj je Crvena armija dozvolila da izađe na audiciju, tako što su joj dali pušku i pokazali dvojicu Rumuna koji su sarađivali s Njemcima. Bez muke je streljala vojnike, pa je primljena u vojsku.

 
Poslali su je u prve borbene linije u Grčku i Moldaviju, pa je u kratkom roku postala poznata kao strašna snajperistkinja koja je tokom prvih 75 dana na ratištu ubila 187 Nemaca.
 
Brzo se proširila riječ o njenoj slavi

Snajperisti su se u ondašnjim bitkama borili između zaraćenih strana, često vrlo udaljeni od ostalih vojnika. Bio je to izuzetno opasan posao za koji je bila potrebna maksimalna koncentracija i strepljenje, jer ste morali satima sjediti/ležati, savršeno mirni, kako biste izbjegli da vas uoče neprijateljski snajperisti.
 
Kad je postala poznata, nakon bitaka za Odesu i Moldaviju, Pavličenko je prebačena na Krim i poslata u bitku za Sevastopolj.
 
Zbog svoje reputacije, počeli su da joj daju sve opasnije zadatke, pa se u jednom trenutku našla licem u lice s neprijateljskim snajperistom. Ubila je 36 snajperista, od kojih su neki važili za najozloglašenije ubice u svojim redovima.
 
– Ovo je bilo jedno od najnapetijih iskustava u mom životu – izjavila je Pavličenko kasnije.
 
Osam mjeseci se borila u Sevastopolju, gdje je u Crvenoj armiji unaprijeđena zbog svojih postignuća. Nekoliko je puta ranjena, ali je poslata s ratišta na lječenje tek nakon što joj se šrapnel zario u lice, kad su Njemci bombardovali njenu poziciju.
 
Postala je poznata osoba u ratu i dio propagande koju je koristila Crvena armija, pa su se Ljudmile plašili njemački vojnici širom istočnog fronta.
 
Njemci su čak išli toliko daleko da su joj se lično obraćali putem zvučnika, pri čemu su joj nudili razne pogodnosti i slatkiše ukoliko pređe na njihovu stranu. Ali, Pavličenko je ostala na svojoj strani i uskoro postala instruktor streljaštva, pa je čak pozvana u posjetu Bijeloj kući. Postala je tako prva pripadnica sovjetske vojske koja je ikad stupila tamo.
 
Pavličenko je bila jedna od 2.000 snajperistkinja koje su se borile na strani Crvene armije u Drugom svjetskom ratu i jedna od njih 500 koje su preživjele.
 
Sa 309 ubistava, ubraja se među pet najboljih snajperista svih vremena, ali je vrlo vjerovatno da je ubila i mnogo više vojnika, budući da je potvrđenim ubistvima morala da prisustvuje treća strana, što često nije bilo ostvarivo.
 
Nakon rata je magistrirala u Kijevu, a ove godine je njena priča prikazana u filmovima “Bitka za Sevastopolj” u Rusiji i “Neuništiva” u Ukrajini.