Kako ratovi postaju dugački i zašto će ovaj u Ukrajini po svemu sudeći biti takav: Strah od svijeta nakon i brisanje prostora za mir, a Zelenski bi mogao postati "europski Karzai"

Objavljeno:01.12.2022 - 23:25
A A A Times Arial

Generalno gledajući ratovi zapravo ne traju predugo. Obično po koji mjesec ili čak i manje. Jasno, pamtimo dugačke ratove, teške ratove, ali većina ipak nisu takvi.

Rat sam po sebi je, dakako, najgori način za rješavanjem razmirica i sporova, a čim trošak - u financijskom, ljudskom i svakom drugom smislu - sukobljenim stranama postane očit, obično se ide prema sporazumnom rješenju. Ali ne uvijek.

Rat između Rusije i Ukrajine sad već poprilično napušta onaj vremenski okvir kada je mogao biti i ostati "kraći" rat, što pak sugerira da će vjerojatno biti dugi rat, nešto što će možda još godinama trajati na istoku kontinenta uz stalnu opasnost da se proširi, zahvati neka nova područja.

Ali zašto ovo mora biti dugi rat? Što ga gura prema tome? Nekoliko faktora, kao i u slučaju drugih dugih ratova koje smo imali ranije kroz povijest. U ovom slučaju imamo onaj očiti faktor - globalnost samog rata. Naime, kako je rečeno već mnogo puta, iako se ovaj rat trenutačno vodi samo na teritoriju Ukrajine on je već neko vrijeme, možda i od samog početka, "svjetski" kada govorimo o stranom angažmanu. Rat u Ukrajini je dio okršaja koji se vodi između dvije najveće vojne sile svijeta, SAD-a i Rusije. Možda ne bude jedini. Napete situacije u Siriji također su dio toga. Potencijalni ratovi na Kavkazu također.

S političkim kadrom koji predstavlja apsolutne narodne tragedije ne može se čak ni isključiti mogućnost širenja sukoba i na prostor Balkana iako je upravo Balkan mogao i trebao biti posve izoliran od takvih scenarija. No, u stvarnom vremenu gledamo kombinaciju amnezije i blokovskog lojalizma.

Što se pak tiče aktualnog rata u Ukrajini, povjesničari su izračunali da su ratovi tijekom zadnja dva stoljeća u prosjeku trajali između 3 i 4 mjeseca. Rat u Ukrajini mogao bi pak potrajati toliko godina, a teško da će i onda nastupiti neki dugotrajni mir.

Osim globalne esencije ovog rata tu je i pitanje opstanka mimo rata. Zamislimo situaciju da se rat završi sad. Na stranu činjenica da bi svaka razumna osoba pozdravila kraj ovog rata, što bi bilo s ruskom vlašću? Bi li Putin i ruska vlast mogli opstati nakon prihvaćanja da su dijelove Ukrajine proglasili "sastavnim dijelom Ruske Federacije" te ih nakon toga izgubili? Možda, ali morali bi nekako narodu "prodati" taj poraz, vjerojatno ističući pobjede drugdje u stilu "Ali Mauripolj je naš" itd.

A ukrajinska vlast na čelu s predsjednikom Volodimirom Zelenskim? Bi li ona mogla opstati da rat završi danas? Puno teže. Kako narodu objasniti da su počeli u jednom trenutku pobjeđivati te da su zatim jednostavno "pustili" i ostatak Hersona, dijelove Zaporožja, Lugansk, Donjeck... Krim?

U ovom trenutku ispada da bi ruske vlasti puno lakše domaćoj javnosti predstavile sporazumni kraj sukoba nego ukrajinske. Unatoč tome, zanimljivo je, često se ističe kako Rusija navodno "ne želi pregovore". Zašto Rusija ne bi htjela pregovore? Ovakvo stanje, bez obzira što se događalo nakon što je popustila njihova linija još u Harkovu, svejedno Rusiji donosi neto dobitak, a Ukrajini neto gubitak.

Razumljivo, tvrdnja o ruskom odbijanju pregovora ističe se prije svega zato da bi se "pokrilo" ukrajinsko apsolutno odbacivanje bilo kakvih pregovora.

Idući faktor koji rat u Ukrajini čini "dugačkim ratom" je spoznaja, odnosno strah obje strane da nakon što se ovaj rat jednog dana završi više neće biti povratka na staro. Rat u Ukrajini je eskalacija jedne napetosti koja je rasla godinama i ovo predstavlja trenutak oslobađanja te negativne energije. Nitko ne misli da se rat u Ukrajini može završiti povratkom na staro, da će odnosi između Washingtona i Moskve biti hladni, ali praktični, da će Europa poslovati s Rusijom "kao i inače", a definitivno se ne može zamisliti ni povratak Ukrajine u neku zonu geopolitičke neutralnosti i nesvrstanosti.

Obje strane, ili koliko god da ih ima, zatvorile su brojne puteve i prema potencijalnom miru. Rusija je rat počela kao ideološki, a zatim ga brzo preformulirala u osvajački. U takvim okolnostima teško je i za postojeću ukrajinsku vlast, ali i za bilo koju koja bi eventualno došla (milom ili silom) umjesto ove, prihvatiti mir kroz prihvaćanje vojne neutralnosti, jer Rusija ne pokazuje da je spremna zauzvrat vratiti osvojeni teritorij. Neki se pak već i pitaju je li ruski argument o NATO-u uopće bio stvaran ili je samo poslužio za ruski ekspanzionizam? Jer Rusija nikad zapravo nije dala odgovor na vrlo bitno pitanje - ako ih je toliko strah NATO-a kako misle da će NATO napasti Rusiju imajući u vidu ruski nuklearni potencijal?

To, dakako, ne pretpostavlja da je NATO miroljubivi savez, jer definitivno nije. NATO je u više navrata pokazao da je spreman voditi agresivne napade, a sama organizacija je zapravo produljena vojna ruka američkog utjecaja.

Jasno, Rusija ni iz principa (baš zato što NATO jest pod kontrolom Amerike!) neće dozvoliti ukrajinsko članstvo u ovom vojnom savezu. Jedina ideološka alternativa je da i sama onda postane NATO članica udružujući se u veliki, globalni pakt protiv Kine. Zvuči nezamislivo, na postojećim osnovama, ali to u neku ruku i jest konačni cilj NATO-a. Srušiti rusku vlast i sve te priče o "multipolarnom svijetu" da bi se zaokružio front oko glavnog izazova američkoj moći u ovom stoljeću - Kine.

Rusija ne može smijeniti američku hegemoniju, može je eventualno poremetiti, iritirati, ne dati joj recimo da ruši njima nepodobne vlasti po Siriji, Iranu, ali ne može Rusija prestići Ameriku ekonomski, a na kraju dana jedino to se računa u svijetu koji je u potpunosti pod upravom kapitalističke ekonomije.

To veliko iščekivanje svijeta "nakon" držat će rat u Ukrajini aktivnim još dugo vremena, djelomično i zbog toga što sve dok taj rat traje, ovaj "stari" svijet će još uvijek postojati. Promjene koje slijede nakon bit će velike i mnogi nisu spremni za njih. Uzmimo Europu i njihovo kaotično nastojanje da osiguraju energiju bez Rusije, a to je samo mali detalj teške prilagodbe na svijet nakon ovog sukoba.

Spomenuli smo kako ratovi u pravilu nisu dugi, ali u ovom stoljeću imali smo nekoliko vrlo dugih ratova. Rat u Siriji traje već više od desetljeća i upravo mu prijeti nova eskalacija (turska sjeverna invazija). Rat u Jemenu također traje već skoro desetljeće. Rat u Iraku trajao je godinama. Najduži rat je pak svakako bio onaj u Afganistanu. Dugih 20 godina Amerikanci su pokušavali tamo uspostaviti svoje veliko lojalno uporište, a sve s ciljem spomenutog konačnog obračuna s Kinom, no nisu uspjeli unatoč svoj vojsci, naporima i novcu.

I nešto baš vezano uz taj rat valja spomenuti u kontekstu ovog. Naime, tamo na početku, u prvih par godina rata, talibani, vidjevši što se događa, bili su voljni nagoditi se s tadašnjim afganistanskim predsjednikom Hamidom Karzaijem. Zašto nikad nije došlo do nagodbe, sporazumnog mira? Nije dala tadašnja Busheva administracija. Čak i da je Karzai htio pregovarati, njegov sponzor nije mu to dozvolio. Ondašnji američki ministar obrane, Donald Rumsfeld, rekao je otvoreno kako su pregovori "nedopustivi po SAD" te kako je jedina opcija potpuni slom talibana.

Rumsfeld nikad nije dočekao svoju želju, a preminuo je 29. lipnja 2021. svega nekoliko tjedana prije no što je počelo veliko i po SAD sramotno povlačenje iz Afganistana.

Ponavlja li se povijest? Bi li Zelenski mogao biti europski Karzai? Stvar nije tako jednostavna. Ovog puta i s američke strane imamo struje koje bi htjele okončati ovaj rat strahujući da bi isti zaista mogao dovesti do nesagledivih eskalacija i nuklearnog sukoba. No, tu je i dovoljno onih koji će još jednom, kao nekoć Bush i Rumsfeld, odbacivati sve pregovore. Ako takve snage prevladaju, a već jesu, rat u Ukrajini bit će rat koji će trajati dugo. Zasigurno ne stalno visokim intenzitetom, ali osjećaj stabilnosti i mira mogao bi biti izgubljen za cijelu jednu generaciju

Izvor:advance