beta
Subota 28. 11. 2020

35 godina od premijere filma

Čak 28 stvari koje niste znali o filmu "Ko to tamo peva"

Objavljeno:11.07.2017 - 15:50
Nostalgicno » Nostalgija
A A A Times Arial

Dotrajalim autobusom firme "Krstić i sin", za Beograd kreće grupa putnika. Svako od njih ima neodložne razloge da što prije stigne u prijestonicu. Proljeće je 1941. Dan uoči njemačkog napada na Jugoslaviju. Autobus kreće iz zabiti. Zbog nepredviđenih okolnosti putovanje će se odužiti, iako je polazna stanica od Beograda udaljena svega stotinak kilometara. Šta se potom dogodilo - sigurno znate. Garantovano ste makar jednom gledali film "Ko to tamo peva" u kome su briljantne uloge ostvarili Pavle Vuisić, Dragan Nikolić, Danilo Bata Stojković, Aleksandar Berček, Neda Arnerić, Milivoje Tomić, Taško Načić, Boro Stjepanović, Slavko Štimac ...

koto2

Iako mu nisu predviđali svijetlu budućnost, film "Ko to tamo peva" je i u 21. vijeku jedan od najvoljenijih širom Srbije. U čast godišnjice njegove premijere donosimo vam malo poznate detalje o ovom ostvarenju Dušana Kovačevića i Slobodana Šijana:

1. Prvobitno je zamišljeno da to bude savremena priča, TV drama od pedesetak minuta. Odigrava se u autobusu GSP-a, a glavni lik bio je starac koji je krenuo da posjeti sina koji služi vojsku u Beogradu.

2. U prvoj verziji dramu je trebalo da režira Goran Paskaljević, koji je odustao da bi počeo snimanje filma "Zemaljski dani teku".

3. Tada mladi reditelj i slikar Slobodan Šijan je predložio da se scenario promijeni i da se umjesto televizijskog snimi bioskopski film, na šta je Dušan Kovačević rado pristao.

4. Direktor filma bio je Nikola Popović, koji je ranije radio ogromne partizanske spektakle, poput "Bitke na Neretvi". On je najviše zaslužan što je "Ko to tamo peva" uprkos početnom odlaganju uopšte i snimljen.

5. Kako se Televizija Beograd nije bavila snimanjem filmova namijenjenih bioskopu, morao je da se traži drugi producent. Krenulo je jurcanje okolo, po filmskim preduzećima, da bi na kraju iza filma u nastanku stao tada moćni "Centar film".

6. Glavna uloga bila je namijenjena Miji Aleksiću, koji je prvog dana snimanja obavijestio redakciju Dramskog programa da se ne osjeća dobro i da ne može da snima, te je snimanje otkazano.

koto1

7. Snimanje je počelo 4. aprila 1980. i što je prava rijetkost - sve je išlo redom, od početne pjesme, pa nadalje. To je bilo bitno za glumce, koji onda mogu prirodno da razvijaju likove, da vide šta je njihov partner uradio u prethodnoj sceni, pa da se onda ravnaju po tome.

8. Dogovoreno je da traje samo 21 (snimajući) dan, zbog čega se radilo i po 20 sati dnevno.

9. Nisu koristili reflektore, pa je cijeli film je u smeđim i crnim tonovima. Čak je za noćne scene kao glavno osvjetljenje korišćena logorska vatra.namijenjena Miji Aleksiću, koji je prvog dana snimanja obavijestio redakciju Dramskog programa da se ne osjeća dobro i da ne može da snima, te je snimanje otkazano.

koto3

10. Ekipa se za snimanje okupljala svakog jutra oko 5 sati, ispred Crkve Svetog Marka u Beogradu.

11. Iako je Pavle Vuisić u filmskim krugovima važio kao "težak za saradnju, nezgodan i neko ko voli da popije", a ispostavilo se da je Vuisić svakog jutra bio prvi na okupljanju, oran i trijezan.

12. Čuveni predeo "negdje u Srbiji" glumila je Deliblatska peščara, piše "Politikin zabavnik".

kototamo

13. Ulogu Miška Krstića Šijan je namijenio Bogdanu Dikliću, koga iz matičnog pozorišta nisu pustili na snimanje, pa je naknadno odabran Aleksandar Berček.

14. Dragan Nikolić kao šlager-pjevač nije bio predviđen u prvim podjelama, ali se ispostavilo da mu je uloga šlager-pjevača potpuno legla, i da je sjajna posveta Žiki Pavloviću i Džimiju Barki.

15. Čiču Stanojla Milenkovića, limara iz okoline Svilajnca, a ovdje u ulozi orača državnog druma, Šijan je pronašao 1978. tokom audicija za naturščike za TV film "Najlepša soba". Kasnije je priznao da mu je bila urnebesno smiješna kombinacija kromanjonske face i izuzetne inteligencije. 

16. Izrazito visok momak koji buši gume autobusa je Milovan Tasić - Tasa (214 cm), traktorista iz Inđije i član šampionske generacije KK Radnički sa Crvenog krsta (1973.)

17. Umjesto Pavla Vuisića čiču (koji dolazi da posjeti sina) je na kraju glumio Mića Tomić.

18. U većem dijelu filma na zadnjem sjedištu, odmah pored prasića, pojavljuje se baba obučena u crno. U vezi s njom postojale su razne teorije, od toga da predstavlja smrt, koja ih čeka na kraju, onda da baba u stvari pazi na prasiće, do toga da je u pitanju maskirani Predrag Preža Milinković, najveći srpski epizodista. Gledaoce je zbunjivalo i to što babe čas ima, čas nema. Nije ni potpisana na špici. Šijan je objasnio da je to baba koju su usput našli i stalno je bila u autobusu, ali se zbog lošeg osvjetljenja nije uvijek vidjela.

19. Jednog od dvojice muzičara, Miodraga Kostića, Šijan je sreo na vojnoj vežbi na radaru iznad Ralje. Mića je svirao na koncertu priređenom da zabavi vojsku, a kada je pao na koljena, pred Usnijom Redžepovom, sa sve harmonikom, Šijan je to zapamtio. Godinama poslije potražio ga je i ponudio mu ulogu.

20. Mlađeg muzičara glumio je tada 11-godišnji Nenad Kostić, Mićin rođak. On nikako nije uspijevao da nauči da svira drombulje, pa je snimano na plejbek. Nenad danas vozi autobus na liniji 17.

21. U završnim scenama, kada putnici optuže muzikante da su čiči ukrali novčanik, pa svi krenu da ih biju, Šijan je tražio krupan plan. To će reći da je Bata stvarno morao da ošamari malog glumca. Zveknuo mu je toliko jaku šamarčunu da je Nenadu "zazvonilo" u ušima, a na oči odmah udarile suze. Pobjegao je iz autobusa čak do Pančeva. Tamo se negdje sakrio, a ekipa ga je cijeli dan tražila. Kada su ga konačno našli, uz preklinjanje da se vrati da završe film, Bata mu je donio najveću bombonjeru koja je mogla da se kupi, i čvrsto obećao da više neće da ga bije.

22. Prije početka snimanja ekipa je dobila modernu kameru, tek nabavljenu za "Filmske novosti", a za pratnju posjeta Josipa Broza Tita svijetu. Kamera je dobro radila posao, sve negdje do 25. aprila. Tog dana snimala se scena u kojoj Bata Stojković juri zeca, takozvana "Pustite mene, ja sam brži i spretniji". Odjednom, na setu su se pojavila trojica ljudi u civilu, pokazala legitimacije i uzela kameru. Niko nije smio da pita za razlog, samo su nastavili da snimaju starim kamerama, od kojih je jedna bila veličine ormana.

23. Scenograf Veljko Despotović je autobus za snimanje našao u Sloveniji, gdje ga je koristio Živojin Pavlović za film "Doviđenja u sledećem ratu". Bio je sivomaslinaste boje, vojnički, sa sicevima, pa su morali da ga prefarbaju i dodaju blato, rđu i prašinu, izvade siceve i postave klupe.

24. Bilo je predviđeno da u završnoj sceni prilikom bombardovanja životinje pobjegnu iz zoološkog vrta, međutim odustalo se, jer zbog Titove smrti je u zemlji bila gotovo vanredna situacija.

25. Slobodanu Šijanu su u montaži sugerisali da izbaci ljubavnu scenu Nede Arnerić i Slavka Štimca u šumi, što on nije prihvatio. Danas je ona jedna od kultnih. 

26. Prije premijere, film je prikazan Umjetničkom vijeću. Sala u Košutnjaku bila je dupke puna. Prilikom projekcije Šijan je ostao zabezeknut. Tokom cijelog filma niko se ni jedan jedini put nije nasmijao.

27. Premijera je bila 23. oktobra 1980. u beogradskom bioskopu "Kozara", koji danas više ne postoji. Film je odmah prevazišao sva očekivanja. Sala se tresla od smijeha, pa Šijan više nije morao da brine, kao poslije vijeća. Obišao je cijelu Jugoslaviju, svuda izuzetno gledan.

28. Iako su na setu dali sve od sebe, neki od glumaca su kasnije priznali da su bili ubijeđeni da tada snimaju svoj najgori film. Pitali su se čemu to mlataranje po pustari, ko će to da gleda. Jedini je Pavle Vuisić vjerovao u film i potpuno mu se posvetio.