Posljednji Čkaljin govor: "Hvala, Srbijo, što glođem koske."

Neko je davne 1987. zapisao: “Mi možemo da nemamo mnogo stvari - jer imamo Čkalju. Oni koji nemaju Čkalju, moraju da imaju sve ostalo". Miodraga Petrovića Čkalju smo izgubili. Pustili smo ga da umre u bijedi.

Posljednji velikan među zvijezdama jugoslovenskog glumišta, a nadasve posljednji nacionalni junak - čovjek iz naroda koji je svojim zemljacima podario toliko smijeha da će uvijek ostati u njihovim sećanjima kao Paja Jare, Gvozden, Mita, Blagoje, Srećko napast, Jovanča Micić ... Umro je 20.10 2003. godine u bijedi, više gladan nego sit.

Žalio se kako ga muči samoća. Napušten od kolega, gledajući kako mu prijatelji jedan po jedan umiru, Čkaljin čuveni osmijeh počeo je da blijedi. On je dobio nagradu za životno djelo "Car Konstantin", u govoru je rekao ono što smo odavno zaboravili. Dugo je živio kao da je sahranjen.

- Da sam u Americi, i da sam primio ovako veliku nagradu zahvalio bih se, prvo, svojoj ženi, pa djeci, pa tašti, zatim producentu i reditelju. Ali, pošto sam, srećom, u svojoj dragoj zemlji Srbiji, zahvaljujem se, prvo, svom šefu samoposluge što mi, ponekad, odvoji penzionersku kosku, pa komšinici u baraci koja mi ostavi mlijeko ispod tezge, pa mom poštaru koji mi uvijek, na vrijeme sa zakašnjenjem, donese penziju. Da nije bilo njih, ne bih bio ovdje", otkrio je tada glumac.

Koleginica Nela Eržišnik napisala je Čkalji i jedno pismo.

"Nikada neću zaboraviti naše susrete na snimanju dječije TV serije ‘Koliko je sati’. Poprilično velika fotografija tvoja i moja, glava do glave, obje nekako nalik na tužnog Harlekina, visi na zidu moje glavne sobe. Našu zajedničku fotografiju u ovih petnaest godina mnogi moji posjetioci su svakojako ocjenjivali, a oni najpokvareniji zbog nje me i napadali po novinama. Uvijek sam im ponavljala, pa to činim i danas. Ljude kakav je Čkalja, ovakve bogomdane umjetnike, ovakve Srbe, vi mizerije, nećete izbaciti iz moje kuće. Ni iz moje duše."