Veličanstveni pustinjski neboderi Jemena: Stoje stoljećima, građeni su potpuno prirodnim materijalima i bez uporabe skela

Duboko u unutrašnjosti Jemena, daleko od sukoba na obali i sjeverozapada koji se nalazi već godinama pod kontrolom Houthi pobunjenika, nalazi se Shibam Hadramawt.

Okružen je pustinjom, ima svega oko 7.000 stanovnika, a opet je jedan od najfascinantnijih gradova na svijetu. Neki ga čak zovu i "Pustinjski Manhattan", a jedan pogled na Shibam Hadramawt odmah će nam pojasniti i zašto. Shibam Hadramawt je najpoznatiji po svojim višekatnicama, "pustinjskim neboderima", zgradama koje su izgrađene od blata i opeke, ali se neumoljivo opiru vremenu.

Shibam Hadramawt nije jedini jemenski grad u kojem ćemo imati prilike vidjeti ovakve zgrade, iako je najpoznatiji, no pronaći ćemo ih i u glavnom gradu Sanaa te drugdje. Izgrađene isključivo prirodnim materijalima ove zgrade su zapravo idealno građene za vruću i suhu klimu arapske pustinje.

Shibam Hadramawt se nalazi na popisu UNESCO-ove svjetske baštine od 1982. (zbog istog razloga, fascinantne arhitekture, na popisu svjetske baštine također je i jemenski grad Zabid, kao i stari dio glavnog grada Sanaa). Za vrijeme rata koji traje još od 2014. grad je pretrpio određenu štetu, ali ne preveliku, vjerojatno zahvaljujući tome da se ipak nalazi podalje od glavnih crta bojišnice.

Glavni grad Sanaa je zato pak dosta postradao od početka rata, naročito u saudijskim zračnim napadima. No, situacija se u zadnje vrijeme smiruje iako rat i dalje tehnički traje.

Jemen je jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta, bio je pri dnu tog popisa i prije ovog devastirajućeg rata, a sada je opustošen i glađu, (namjerno) uništenom infrastrukturom i drugim posljedicama ratnih razaranja. Zanimljivo je da baš ovdje, u zemlji koja je toliko propatila i još uvijek pati, nalazimo neke od najvećih ljepota ljudske arhitekture.

U grad Sanaa uvode ogromna vrata Bab-al-Yaman, a nakon prolaska kroz njih otkriva se grad koji izgleda kao da nije s ovog svijeta. Uske uličice, vrtovi, a uz njih se u nebo uzdižu tamne vitke zgrade koje gotovo da "ne bi smjele" biti toliko visoke, ali jesu.

Toliko toga može privući pažnju u gradu kao što je Sanaa. Riječ je o gradu koji je prema abrahamskim religijama osnovao Šem, najstariji od trojice Noinih sinova. Poznato je da grad datira iz 1. ili 2. stoljeća prije Nove ere. Nakon početka islamske ere u 7. stoljeću gradom će vladati nekoliko dinastija, a 1538. u Jemen, s namjerom da ga pokori, ulazi otomanski vođa Sulejman Veličanstveni. Da bi osvojio grad Sanaa trebat će mu desetak godina.

Riječ je o gradu gdje se povijest otkriva na svakom koraku, ali arhitektura je ipak najfascinantniji aspekt. Nigdje na svijetu nije moguće vidjeti jedan ovakav glavni grad... Na razini ulice zidovi su od blata, a tek ponegdje su "probijeni" drvenim vratima. Na toj uličnoj razini se zapravo i nema puno za vidjeti, ali čim se pogled malo podigne otvaraju se gotovo nestvarne scene.

Ono što ponajviše fascinira kod ovih unikatnih jemenskih višekatnica je to da su jako uske. Na jednom katu često su samo jedna ili dvije sobe!

Na razini ulice nema prozora, što je i očekivano, pošto se ova razina često koristi za životinje ili pak skladišta, radionice... ali već na prvom i drugim katovima otkrivaju se ukrašeni prozori, prekriveni vitrajima ili delikatnim mashrabiya zaslonima koji štite privatnost žena unutra.

Okviri prozora između katova označeni su bijelim vapnom u kontrastu s pozadinom boje blata, stvarajući efekt "kuće od medenjaka".

Mnoge zgrade imaju i krovne terase, koje služe kao prostori za zabavu, ali i spavaće sobe na otvorenom za toplih noći.

Sa same ulične razine teško je stvoriti potpuni dojam koliko su ove zgrade veličanstvene, ali s jedne više točke, s nekog prozora, balkona ili terase otkriva se prava magnituda ove unikatnosti.

Vidjeti pred sobom nebodere koji su stari između 300 i 500 godina je jedinstveni prizor. Neki su visoki i do 30 metara. Iako to možda ne zvuči puno za današnje nebodere valja imati na umu da su prvi moderni neboderi zapravo bili slične visine.

Spomenuli smo da su jemenski neboderi većinom stari između 300 godina pa do pola tisućljeća. Kako to da nemamo točne datume? Zato jer odrediti starost istih je nemoguće! Naime, pošto su građeni od blata i nepečene opeke, to znači da ih se mora stalno obnavljati novim kako ne bi nestali pred izazovom vremena.

Ali postoje i starija zdanja, recimo palača Ghumdan je, prema povijesnim izvorima, izgrađena još u 3. stoljeću prije Nove ere te je bila prvi dvorac na svijetu! Danas je na njenom mjestu ostala samo povijesna ruševina, ali i ona svjedoči da su ovdje živjeli majstori arhitekture još od davnih vremena. Prema nekim tvrdnjama palača Ghumdan bila je čak 20 katova visoka te ukrašena s brojnim dekoracijama.

Ono što je pak izuzetno kod jemenskih nebodera je to što su još uvijek u uporabi, isto kao što su bili i prije više stotina godina kada su izgrađeni. Primjerice u centru glavnog grada Sanaa, iako su neki pretvoreni u hotele, većina su i dalje rezidencijalne zgrade.

Ali zašto su Jemenci gradili nebodere? Nije da im nedostaje prostora imajući u vidu široke pustinje kojima su okruženi... Dakako, postoji razlog. Naime, prostor na kojem se smjelo graditi bio je u ono vrijeme vrlo ograničen. Sami gradovi su bili prostorno ograničeni, odnosno postojao je vanjski zid (zvan Sur) koji je služio za obranu. Izvan njega gradnja nije bila dopuštena. To pak znači da se moglo ići jedino prema gore.

No, nije samo vanjski gradski zid spriječavao urbani razvoj po horizontali već i prisutnost obradive površine. Naime, u zemlji poput Jemena, gdje dominiraju pustinje, svaka obradiva površina izuzetno je važna i definitivno se na njoj neće graditi, a to bi pak na prostoru gradova još i dodatno eliminiralo prostor za novu izgradnju, tako da je vertikalno ostalo kao jedini put!

U sigurnosnom smislu takvi gradovi imali su smisla. Imali su nadzor nad okolnim prostorom jer nikad se nije znalo iz kojeg pravca bi potencijalna prijetnja mogla stići, a vrata grada su se preko noći zaključavala.

Nepečena zemlja je zapravo odlična termalna masa pošto apsorbira i otpušta toplinu, ali polako. Tako da dok sunce tijekom dana udara o zidove toplina od sunca se polako apsorbira u njih, a kad padne noć, toplina se polako ispušta te tako pomaže da temperatura unutra uvijek bude adekvatna, po vrućim danima i hladnim pustinjskim noćima. Taj jednostavni efekt osigurao je da gradnja od nepečene opeke bude popularna i dan danas diljem svijeta, a svakako opstaje i u Jemenu.

Ono što je također fascinantno je i činjenica da se ovi jemenski neboderi grade bez uporabe skela. Kako onda uspijevaju podići takva stanja? Riječ je o posebnoj građevinskoj vještini. Prvo počnu s kamenim temeljem na dubini od oko 2 metra. Od tamo polako ide prema gore, postavljajući drvene grede te dodajući katove od drveta i materijala od palme. Skele su se koristile tek kasnije, nakon što bi neboder bio gotov, kad je bilo potrebno obnavljati i ponovno žbukati zidove.

Ali postoji jedan veliki problem i nema veze ni s materijalom ni vremenskim uvjetima ni načinom izgradnje. Problem je što veliki majstori jemenske arhitekture, oni koji su znali graditi nebodere od blata, bez skela, bez modernih materijala - izumiru!

Nijedan moderni arhitekt ne bi znao izgraditi ovakav neboder, vjerojatno ni obnavljati ga, a to jemenski graditelji čine već stoljećima.

Mora se hitno nešto poduzeti dok još postoje majstori koji znaju kako se ova čuda stvaraju. UNESCO se angažirao, pomažu i u zabilježavanju znanja i obnovi, ali nije lako, pogotovo u zemlji poput Jemena gdje još uvijek traje rat.

Kad bismo izgubili ove veličanstvene zgrade bio bi to gubitak za cijelo čovječanstvo. U skoro svakoj drugoj zemlji ove zgrade bile bi dio muzeja, ali ne i u Jemenu, ovdje su one i dalje rezidencijalne zgrade, domovi u kojima žive generacije i generacije ljudi direktno povezane s vlastitom prošlošću kroz zidove koji pamte cijela stoljeća.

Izvor:Advance