REKLA MI JE: Rodila sam dijete u 37. godini! Bolje da nisam, tako se kajem...
Sjedila sam u parku i čekala djecu da se izigraju, a onda mi je prišla ona...
Imala je savršenu figuru, ni grama viška. Njegovana kosa, nokti, lijepo sređena, mirisala je nekako ženstveno. Sa divljenjem sam gledala kako mirno razgovara sa ćerkicom, objašnjavajući joj strpljivo kako treba da se čuva...
Nisam mogla da skrenem pogled sa nje. Imam trideset i pet godina, par kilograma viška, oguljeni lak na noktima, kosu svezanu u opušten rep. Nisam se našminkala, a ne mogu da se setim da li sam se jutros istuširala... Ja pazim na dvoje moje djece, dva dječaka koja samo što se nisu popela na vrh nekog drveta u parku. Nemam snagu da im govorim "Siđi! Povrijedićeš se - pazi!" Ionako me ne bi poslušali. Osjećam se nemoćno, iscrpljeno, umorno...
Pogled mi se nesvjesno lijepi za nju. "Bože, zašto ja ne mogu da budem ovako smirena majka - majka koja ne galami, koja je skockana i koja sve drži pod kontrolom," mislim se očajno... A onda se ona okreće i hvata moj pogled.
Zbunjeno, kao dijete, počinjem da mucam: "Izvini, samo sam pomislila - svaka ti čast! Tako si smirena i dotjerana, za razliku od mene koju je majčinstvo pretvorilo neku osobu koju ne poznajem," kažem kao iz topa.
Nasijmeši se i sjeda pored mene na klupu. Uzdiše, zagledana u djevojčicu koja se mirno ljulja...
"Jesu ono tvoja dva dječaka? Koliko imaju godina?"
"Da, to su moji momci. Imaju 6 i 8 godina!"
"Znači da si imala oko 27 godina kada si ih rodila?"
"Da," rekoh zbunjeno.
"Vidiš, ja sam moju Saru rodila kada sam imala 37 godina! Moje prvo dijete! Sada imam 41 godinu, a muž 50! Nemam više djece i nikad ih i neću imati, jer više ne mogu da rađam, a ni muž ne želi! Sara je osuđena da bude jedinče. Od nje se sve očekuje: da bude i sin i ćerka, da dobro uči i da bude sportista, da sluša i da dobro jede! Tako malo dete, a tako puno očekivanja. Jedino je dijete u našoj široj porodici. Zaova nije htejla da se udaje, kao ni moj brat. Tako da Sara neće imati braću ni od tetke, ni od ujaka.
Moj muž je u tim godinama u kojim njegovi drugari već imaju unuke sa kojima se povremeno viđaju i igraju. Njemu je Sara previše: previše je bučna, previše je vesela, previše je živahna... Tačno nekad imam osjećaj da mu smeta.
Činjenica je da se osjećam promašeno. Toliko sam htjela Saru, a sada uviđam da sam joj učinila veliku nepravdu.
Sa mojim suprugom sam dugo bila u vezi. Svadbu i rađanje djece smo odlagali zbog fakulteta, pa posla, pa karijere... Tako da je njeno rođenje čekalo moj 37. rođendan!
Ispostavilo se da sam svoju mladost, najbolje dane provela zarađujući novac, koji na kraju neću poneti "na onaj svijet". A ono što je najvažnije u životu, stavila sam na čekanje.
Dijete bi trebalo da ima mlade roditelje. Tatu koji može da ga podigne, a da ne kaže kako ga boli kičma ili nešto drugo. Mamu koja može da potrči za njim, koja ima snage i živaca. A kada dijete ima dvoje očigledno starijih roditelja, često ga je sramota.
Moj najveći strah je da će na kraju moja Sara da ostane sama i da mi nećemo biti tu kada diplomira ili kada se uda. Da nećemo dočekati te godine.
Da, stoga se kajem što sam tako dugo čekala da je rodim....," rekla mi je sjetnim glasom.
Sjedile smo još malo i pričale. Kada sam vidjela da je kasno "potjerala" sam moje nevoljne dječake kući. Iz glave nije izlazila jedna izreka: "Pazi kome zavidiš"...
(Stil.kurir.rs)