PRIČA IZ JAPANA: Sedam dana bez plastike u Tokiju otkriva iznenađujuća rješenja

Japan je jedan od najvećih svjetskih proizvođača plastičnog otpada, zahvaljujući svojoj ljubavi prema pakovanju- ali sedam dana bez plastike u Tokiju otkriva iznenađujuća rješenja.

 - Svakog utorka ujutro kada iznosim smeće, vidim prozirne plastične kese za smeće napunjene praznim PET bocama naslaganim pored plavih kanti za reciklažu. U odjelu Tokija gdje živim, grad postavlja sedmične kante za sakupljanje stakla, aluminija i plastike na određenim mjestima u susjedstvu. Do 8 ujutro, kante su uvijek pune, ali količina otpada od plastičnih boca raste brže nego što općinske vlasti mogu efikasno pratiti, piše Melinda Joe za BBC u svojoj reportaži.

Proizvodnja plastičnih boca u Japanu skočila je na nevjerovatnih 23,2 milijarde godišnje, sa 14 milijardi u 2004. Dok se zemlja može pohvaliti naprednom tehnologijom recikliranja, otprilike 2,6 milijardi boca se spali, pošalje na deponije ili izgubi u vodenim putevima i okeanima godišnje.

- U mojoj ulici nižu se automati za prodaju pića u plastičnim flašama. U tri prodavnice koje se nalaze na pet minuta hoda od mog stana, izbor jela za jednu porciju, gotovih za jelo – kao što su bento kutije za ručak i kesice punjene hranom kao što je kinpira (korijen čička i šargarepa kuhana u zaslađenom soja sos) – proširio se. U supermarketima je uobičajen prizor voća uvijenu polistirensku mrežu, upakovano u plastične kartone, a zatim umotano u prozirnu foliju. Japan je 2014. godine proizveo 32,4 kg otpada od plastične ambalaže po glavi stanovnika – drugi odmah nakon Sjedinjenih Država, sa 40 kg po glavi stanovnika.

Foto: Getty images

U posljednjih nekoliko godina primijetila sam da je u mom domu sve više plastičnog otpada. Tokom pandemije, moj suprug i ja smo se oslonili na hranu za ponijeti i obilje ukusnih zamrznutih poslastica koje štede vrijeme koje su dostupne na internetu – vakumirane pice, umotane u plastiku buritoe i plastične kese pune galeteta od krompira. Jednog dana sam shvatila da plastika čini oko dvije trećine našeg otpada. Uznemirena izvještajima da će se zagađenje okeana plastikom učetverostručiti do 2050. godine, zabrinuta sam da smo krenuli niz klizavu stazu pogodnosti koja doprinosi plastičnoj krizi. Kako bih saznala koliko bi promjena mojih svakodnevnih životnih navika mogla smanjiti otpad, postavila sam sebi izazov da izbacim plastiku za jednokratnu upotrebu u toku jedne sedmice.

Izazov plastike

Čak i prije nego što je Japan počeo naplaćivati ​​plastične kese u maloprodajnim objektima, za kupovinu sam birala vrećice za višekratnu upotrebu. Nošenje boce za vodu i preuzimanje aplikacije MyMizu, koja prikazuje mapu stanica za punjenje u centru Tokija, pomogla mi je da izbjegnem kupovinu vode u PET bocama.

Kako bih značajno smanjila svoj plastični otpad, fokusirala sam se na ograničavanje pakovanja, prvo tako što sam smanjila količinu hrane za ponijeti za ručak, koja često dolazi u plastičnim kontejnerima, i suzdržavajući se od kupovine putem interneta.

Ipak, pretjerano pakovanje je norma u Tokiju. Prodavci obično zamotaju staklene tegle u foliju sa mjehurićima ili automatski stavljaju povrće u plastične kese na blagajni.

Japanska opsesija ambalažom ima kulturološke korijene povezane s konceptima "prezentacije i poštovanja, posebno kada se daruju pokloni", kaže Azby Brown, autor knjige Just Enough: Lekcije iz Japana za održivi život, arhitekturu i dizajn.

Tradicija umotavanja predmeta prenosi "poštovanje koje gajite prema drugoj osobi". U modernom maloprodajnom kontekstu, ambalaža ukazuje na dobru uslugu za korisnike: „Kupci to očekuju“, kaže Brown. "Ljudi žele da znaju da je hrana zaštićena, da nije zaprljana. Pojam čistoće je ovde veoma važan."

Uprkos mojim vrlim namjerama, rano sam naišla na zastoje, nakon što mi je uvoznik piva ponudio da mi pošalje boce da probam (kao neko ko piše o  hrani i piću često dobijam takve uzorke). Kutija je stigla ispunjena plastičnim jastucima za pakovanje, svaka boca umotana u dvostruki sloj mjehuraste folije.

Sedmica mog izazova takođe se poklopila sa najgorim toplotnim talasom u Japanu od 1875. godine – pet paklenih dana temperatura koje su prelazile 35C, sa velikim nivoom vlažnosti. Nakon dva dana kuhanja u svojoj vrućoj kuhinji, pokleknula sam. Strahujući od dodatne muke oko pranja i sjeckanja povrća svako veče, počela sam da dopunjavam večere pripremljenom hranom iz raznih prodavnica za ponijeti u mom kraju.

Iako se karaage pržena piletina prodavala u voštanim papirnim vrećicama, a knedle od takoyaki lignji dolazile su u tacnama od bambusa u obliku čamca, jela od povrća poput prešane tofu salate i salate od kupusa dolazila su u pojedinačnim plastičnim pakovanjima na preklop, čak je i svježi hljeb i peciva iz moje lokalne pekare zapakovani u plastične kese.

„Pokušavamo da svedemo na minimum upotrebu plastike, ali potražnja potrošača je velika u ovom vlažnom okruženju“, kaže šef kuhinje i zagovornik održivosti Shinobu Namae, koji vodi pekaru Bricolage u okrugu Roppongi u centralnom Tokiju. "Odmjeravanje kvaliteta hrane u odnosu na problem plastike uvijek je problem, ali pokušavamo pronaći ravnotežu."

Foto: Kazuhiro Nogi / Getty Images

Tražeći ekološki prihvatljive restorane po gradu, otkrila sam listu restorana za ponijeti koji omogućavaju kupcima da donesu svoja pakovanja koja je napravila  Mona Neuhaus, osnivačica No Plastic Japana. Nažalost, nijedan nije lociran u mojoj blizini. Isto je bilo i sa brojnim tokijskim prodavnicama koje prodaju hranu na težinu. Posebno sam željela pogledati Nue, prvi gradski supermarket bez otpada koji prodaje sušenu hranu na veliko i proizvode bez pakovanja. Međutim, do tamo bi trebalo 52 minute vožnje vozom i autobusom od moje kuće.

Skoro svu kupovinu namirnicama obavljam pješice, u krugu od 800 m (2.625 stopa) od moje kuće, tako da nema smisla da putujem gradom da kupim hranu.

Umjesto toga, počeo sam da kupujem više proizvoda na pijacama u mom kraju, gdje se cijelo voće poput ananasa i povrća kao što su krompir i krastavci unaprijed izmjeri na tacnama i prodaje bez pakovanja. Međutim, čak i na ovim malim štandovima za povrće, plastične posude se i dalje koriste za mnoge predmete kao što je povrće. Umjesto da kupujem rižu u supermarketu, pronašla sam tradicionalnu prodavnicu riže koju nikada prije nisam primijetila. 

Odlazak u različite prodavnice zahtijevao je dodatno vrijeme, ali nikada nisam morala da hodam duže od 20 minuta do svakog mjesta.

Nastavio sam da obavljam većinu kupovine u svom lokalnom supermarketu, koji je nedavno počeo da prodaje povrće bez ambalaže. Kada su blagajnici pokušali da ubace moju gorku dinju i patlidžane u male plastične kese ili pokušali da umotaju boce u foliju sa mjehurićima, odbila sam.

Do kraja sedmice, ove mjere su pomogle da smanjim svoj plastični otpad za skoro polovinu – dobar rezultat, ali ne onoliko koliko sam se nadala.

Azijski problem plastike

Ranije problem ograničen na bogate industrijalizovane zemlje, plastični otpad je u porastu širom Azije – čak i među zemljama u razvoju – zbog spoja brzog ekonomskog i populacijskog rasta koji je otežan globalizacijom.

"Proizvodnja plastike za jednokratnu upotrebu postaje sve jeftinija, a s globalizacijom je zemljama, na primjer u Africi i Aziji, lako uvoziti te artikle. Na takvim mjestima čista voda za piće često dolazi u plastičnim bocama i vrećicama", kaže Kyodo News, koji piše o plastičnoj krizi i drugim ekološkim pitanjima više od 30 godina.

Azija je 2019. proizvela 54% svjetske plastike, predvođena Kinom i Japanom. Otprilike polovina plastičnog otpada pronađenog u okeanima dolazi iz samo pet zemalja: Kine, Indonezije, Filipina, Tajlanda i Vijetnama. Na kraju, plastika se raspada na biorazgradive mikročestice koje predstavljaju potencijalnu prijetnju divljim životinjama i ljudskom zdravlju. Zagađenje plastikom pogađa gotovo svaku morsku vrstu, a naučnici su primijetili negativne efekte kod gotovo 90% procijenjenih vrsta. Iako je utjecaj na ljude još uvijek nepoznat, mikroplastika je otkrivena u krvi, placenti i majčinom mlijeku.

Jednom kada se plastika spali i završi "u okolišu, vrlo je teško popraviti situaciju", kaže Melani Bergman, morski biolog koja istražuje zagađenje plastikom na Institutu Alfred Wegener u Njemačkoj.

 Nepravilno upravljanje otpadom dovodi do većeg rizika od bolesti kao što su malarija, denga i astma.

Hemijska kontaminacija, kaže Bergman, predstavlja još jednu opasnost: „U mnogim dijelovima svijeta nemaju novca za izgradnju postrojenja za spaljivanje kakve koristimo u Njemačkoj, tako da na kraju dobijete visoko otrovne ostatke s kojima morate da se nosite u budućim generacijama", kaže ona.

Japan je na drugom mjestu u svijetu iza Njemačke po upravljanju plastikom. Iako je zemlja hvaljena zbog stope recikliranja plastike od više od 85%, ta brojka daje lažno ružičastu sliku situacije. Prema Institutu za upravljanje plastičnim otpadom sa sjedištem u Tokiju, 2020. godine samo 21% plastičnog otpada je podvrgnuto recikliranju materijala, pri čemu se plastika ponovo koristi; 3% je podvrgnuto hemijskoj reciklaži, koja razlaže plastične polimere u gradivne blokove za sekundarne materijale. 8% je spaljeno, dok je 6% otišlo na deponije. 63% plastičnog otpada obrađeno je kao "termalna reciklaža", što uključuje korištenje plastike kao sastojka za čvrsto gorivo i njeno sagorijevanje za energiju.

Japan je 2020. izvezao 820.000 tona plastičnog otpada u zemlje jugoistočne Azije kao što su Malezija, Tajland i Tajvan – otprilike 46% ukupnog otpada.

Dio problema, kaže leži u tome što japanska strategija za postupanje s plastičnim otpadom stavlja lavovski dio tereta na potrošače i lokalne vlasti. "Najskuplji proces reciklaže je sortiranje, koje se radi ručno, a najveće troškove snose lokalne uprave. To znači da je teret na poreskim obveznicima, dok kompanije plaćaju samo troškove reciklaže - ne prikupljanje ili interno upravljanje", kaže on. 

Nasuprot tome, Južna Koreja je poduzela čvrste mjere u borbi protiv povećanja plastičnog otpada od 18,9% uzrokovanog promjenama u načinu života u vezi s pandemijom Covid-19 između 2020. i 2021. godine. Prošlog septembra, vlada je obećala da će smanjiti upotrebu plastike do 2030. godine i ima za cilj da postati društvo bez plastike do 2050. Ove godine zemlja je ponovo uvela zabranu plastičnih čaša za jednokratnu upotrebu u kafićima i restoranima. Prvi put uvedene 2019. godine, mjere su poremećene pandemijom, ali će kasnije ove godine biti proširene na pribor za jelo i slamke.

Tajvan ima sličan progresivan pristup upravljanju plastičnim otpadom. Sa više od 2.000 kompanija za reciklažu i državnim objektima, zemlja ima snažnu infrastrukturu za reciklažu. U 2018. stopa recikliranja PET boca iznosila je čak 95%, a inicijative poput popusta za one koji donose vlastite šoljice u kafiće i restorane suptilno jačaju način razmišljanja o ponovnoj upotrebi i recikliranju.

Dobra vijest je da u Japanu raste javna podrška smanjenju plastike. Ali dok lični napori mogu napraviti razliku, potrošači moraju izvršiti pritisak na industriju i lokalne vlasti kako bi izvršili stvarnu promjenu.