ANALIZA OPASNE ESKALACIJE NA ISTOKU EUROPE: "Bombardiranje" migrantima, upad paravojnih snaga i vođenje hibridnog rata - jesu li Poljska i Bjelorusija na rubu oružanog sukoba?

Sve je počelo još prošle godine u proljeće. Bjelorusija, kojom još tamo od raspada SSSR-a čvrstom rukom vlada jedan te isti čovjek, predsjednik Aleksandar Lukašenko - kojem je to donijelo nadimak "zadnji europski diktator" - gotovo da i nije imala prosvjeda, a ako bi ih i bilo, brzo su bili ugušeni. Izgledalo je kako je gotovo nemoguće pokrenuti anti-vladine demonstracije u zemlji kao što je Bjelorusija, zemlja gdje je KGB još uvijek KGB. No, sve to se promijenilo u svibnju prošle godine kada su demonstracije itekako buknule te zatekle Lukašenka i vladajuće.

Da je Lukašenko itekako bio zatečen pokazuje i njegova prva reakcija. Naime, on je bio uvjeren da je demonstracije organizirala - Rusija, i to s ciljem da ga "sruši s vlasti". Očito je Lukašenko smatrao da Rusija ima neki konkretan razlog biti ljuta na njega, možda to što se u to vrijeme poprilično blisko družio s Amerikancima (tadašnji američki državni tajnik Mike Pompeo bio je i u posjeti Minsku). No, uskoro je shvatio da to nije nekakva ruska odmazda već da je riječ o domaćoj opoziciji za koju možda nije niti znao da postoji. Tko su uopće anti-vladine snage u Bjelorusiji? Riječ je o mreži dobro organiziranih aktivista koji, moglo bi se reći, imaju želju preorijentirati Bjelorusiju iz njezinog aktualnog političko-strateškog položaja prema Rusiji te je okrenuti prema Europskoj uniji. Dakako, i srušiti Lukašenka s vlasti.

Politički gledano anti-vladin pokret podsjeća na ono što se dogodilo u Ukrajini kojih 5 godina ranije, ali ne uz toliku dozu militantnog otpora. Majdan u Kijevu podsjećao je na ratno stanje. Takvih scena u Bjelorusiji nije bilo, a neki će reći da ih nije ni moglo biti jer su tamošnje snage sigurnosti krenule u žestoko gušenje demonstracija. No, tako se pričalo nekad i za Ukrajinu pa se svejedno "s lakoćom" dogodio Majdan.

Jedna je ključna razlika u anti-vladinom ustanku iz Ukrajine i ovom iz Bjelorusije - trenutak. Naime, do preokreta u Ukrajini je došlo u trenutku dok je SAD, za vrijeme Obamine administracije, bio vrlo angažiran i voljan aktivno pomoći tamošnjim snagama u rušenju Viktora Janukoviča. U bjeloruskom slučaju imali smo jedan vrlo drugačiji pristup američke, tadašnje Trumpove administracije. Bilo je očito da je Trump jednostavno nezainteresiran za veći angažman oko neke nove "narančaste revolucije". Možda da se ista događala u Iranu, ali Bjelorusija ga nije zanimala. Štoviše, sama činjenica da se Pompeo pojavljivao u Minsku pokazuje nam da je Trump zapravo imao ideju kako Lukašenka "odvojiti" od Putina. Čak je i imao određeni uspjeh u tome, ali su kasnije ove anti-vladine demonstracije taj plan zapravo "pokvarile".

Pobuna u Ukrajini bila je vođena od strane SAD-a, a ovdje se pak trebala "iskazati" Europska unija. Rezultat nije ispao dobar, bar ne po bjelorusku opoziciju koja je uspjela dići zavidnu pobunu, izvući stotine tisuća ljudi na ulice, ali najviše što su mogli dobiti od EU-a su prigodne poruke i eventualni azil što je liderica bjeloruske opozicije, Svetlana Tihanovskaja, i iskoristila (odlaskom u Vilnius). Bila je Tihanovskaja kasnije i u SAD-u, čim se promijenila vlast. No, ni od Bidena nisu dobili neki veliki entuzijazam.

U međuvremenu Lukašenko je ekspresno popravio odnose s Moskvom i odjednom mu više ne smeta da Rusija želi održavati sve više vojnih vježbi na njegovom teritoriju, a Putin na susretima iz torbe vadi "integracijske sporazume". Zna Lukašenko da više nije u onoj poziciji da može birati, to vrijeme je prošlo. Obnova prijateljstva s Putinom mu je zapravo jedina šansa da ostane na vlasti. Dobro, nije da se dvojica ne razumiju.

Nakon što je osigurao potporu Moskve, Lukašenko je krenuo u veliku čistku hapseći lidere anti-vladinih prosvjeda i istaknute aktiviste. Između ostalog bjeloruske vlasti odlučile su u svibnju ove godine prizemljiti putnički zrakoplov kompanije Ryanair koji je letio iz Atene za Vilnius kako bi uhitili aktivista Romana Protaševiča.

Bio je to veliki incident na koji je Europska unija, očekivano, reagirala vrlo gnjevno te su Bjelorusiji uvedene i sankcije.

Sam Protaševič predstavljen je od strane europskih medija kao aktivist i borac protiv diktatorskog režima. No, nakon nekog vremena pojavile su se informacije o njemu koje ukazuju na to da je isti bio među redovima notorne ukrajinske bojne Azov koja otvoreno koketira i s neo-nacizmom. Dobro, to očito nije razlog za prizemljenje putničkog zrakoplova, no pokazuje sive nijanse ove cijele priče.

Sve u svemu, EU pritisak - onaj kojeg su prosvjednici tražili godinu dana - krenuo je, ali Lukašenko, sad ohrabren ruskom potporom, odlučuje pokazati Europskoj uniji da i on ima načine kako uzvratiti udarac. Poručio je "odmazda dolazi" i mnogi su krenuli spekulirati kako bi to točno Bjelorusija mogla zaprijeti Europskoj uniji? I stigao je odgovor - odgovor kojem se mnogi nisu nadali.

Jednog dana na granicama između Bjelorusije i EU (Poljske, Litve i Latvije) pojavili su se migranti. Ne neki istočnoeuropski migranti već bliskoistočni migranti. S njima su se susrele Grčka, Srbija, Mađarska, BiH, svakako i Hrvatska, ali gotovo sigurno baltičke zemlje i Poljska nisu mislile da će njihove granice - i to granice s Bjelorusijom biti izvor nove migrantske krize.

No, Lukašenko je znao da je to idealna odmazda, baš zato što ovaj dio EU nije spreman za to. Migranti se organizirano dovode zrakoplovima iz Iraka i drugdje te se, kroz šume, šalju prema EU zemljama. Zapravo poprilično brutalna strategija "bombardiranjem migrantima" u kojoj se ljudi koriste za politički obračun i to ljudi koji se u očaju nastoje domoći teritorija Europske unije... Nadalje, ovo nije samo politička kriza već i humanitarna. Stiže zima, kako će ti ljudi preživjeti na granici i po šumama? Što ako ih EU ne primi? Što ako počnu umirati od hladnoće i gladi? Tko je kriv? Bjelorusija ili EU?

Poljska je jučer i danas vrlo oštro reagirala. Tvrde kako je to zapravo Putinov plan napada na EU te kako Moskva samo koristi Bjelorusiju s tim ciljem. Nadalje, činjenica da poljske vlasti spominju i moguću "oružanu eskalaciju" sugerira da bi snage sigurnosti mogle uskoro početi i pucati.

Naime, stvar je u tome da se na samoj granici ne nalaze samo migranti s jedne strane i poljska vojska s druge. Oko 12.000 poljskih vojnika je tamo raspoređeno, ali s druge strane se nalaze i bjeloruske trupe (Minsk ne otkriva koliko ih je). Ne treba posebno isticati da situacija može lako izmaknuti kontroli pogotovo uzevši aktualne animozitete u obzir. Neki čak smatraju da bi se na poljsko-bjeloruskoj granici mogao ponoviti scenarij kakav smo imali prošle godine u lipnju na himalajskoj (spornoj) granici između Indije i Kine kada je buknuo i (kratkotrajni) oružani sukob s više desetaka mrtvih.

Već stižu informacije o navodnom ispaljivanju ćoraka s bjeloruske strane granice. Također stižu i slike maskiranih uniformiranih snaga koje s bjeloruske strane ruše i uklanjanju bodljikavu ogradu - očito je da to nisu migranti već bjeloruske snage. Poljska ističe kako su naoružane skupine već probile granicu iako nije jasno jesu li to bjeloruske oružane snage ili neke paravojne formacije.

Poljska definitivno može tvrditi da je povrijeđen njen suverenitet (što i tvrdi), a u ovoj kaotičnoj situaciji svašta se može dogoditi (i svakakvi potezi se mogu narediti). Nedavno su iz Varšave poručili kako žica nije dovoljna te kako će izgraditi zid uzduž granice s Bjelorusijom. No, čini se da je sad već malo kasno za to jer eskalacija upravo traje, a migranti - koji su prvo dolazili u desecima, pa u stotinama, sad već stižu u tisućama (ne bi čudilo da je bjeloruska strana odlučila pojačati slanje migranata nakon poljske najave da će podići zid na granici).

De-eskalacija je hitno potrebna, no pitanje je tko treba razgovarati s kime. Iz Moskve su već dali do znanja da na njih EU ne treba računati, oni sigurno neće vršiti pritisak na Minsk (barem ne još). EU bi mogla ukinuti sankcije prema Bjelorusiji i migranti bi sigurno prestali stizati, ali Bruxellesu to ni ne pada na pamet jer bi to bilo ravno kapitulaciji pred "Aleksandrom i Vladimirom". Najgori scenarij bi svakako bio eskalacija oružanog sukoba na granici, a već je i NATO objavio izjavu u kojoj se ističe kako su duboko zabrinuti zbog "povrede teritorija" ovog vojnog saveza.

Riječ je svakako o "hibridnom" ili "asimetričnom ratovanju". Zna se kako se ovi konflikti pokreću, ali je manje poznato kako se zaustavljaju.