POUČNA PRIČA: Posljednji vagon

Roditelji su Milana svake godine tokom ljetnjeg raspusta odvodili kod bake i sljedećeg dana se vozom vraćali kući.

Jednog dana dječak kaže roditeljima:

“Sad sam već dosta veliki, šta kažete da ove godine idem sam kod bake?“

Nakon kraće diskusije, roditelji su se složili. Stajali su na peronu, mahali i davali mu poslednje savete, a Milan je mislio:

„Znam, rekli ste mi to sto puta…! “

Pred sam polazak otac ga je zagrlio i šapnuo mu:

„Sine moj, ako se iznenada osjećaš loše ili uplašeno, ovo je za tebe!“ i stavio mu nešto u džep.

Prvi put u životu je dječak sjedio sam u vozu, bez roditelja… Posmatrao je kroz prozor pejzaž, nepoznate ljude koji su se gurali, pravili buku, dolazili i izlazili iz kupea, konduktera koji ga pitao da li je sam… Čak mu se činilo da ga jedan covjek tužno gleda… Tako se dječak osjećao sve više i više nelagodno…

Čak je počeo da se plaši. Pognuo je glavu, stisnuo se u ćošak sjedišta, suze su mu potekle na oči.

U tom trenutku se sjetio da mu je otac nešto stavio u džep. Drhtavom rukom potražio je ceduljicu i otvorio je:

„Sine moj, ja sam tu, u posljednjem vagonu…“

Tako je i u životu… Moramo pustiti svoju djecu da odu i vjerujemo im… Ali uvijek treba da budemo tu negdje, u posljednjem vagonu, da znaju to i da se ne plaše.