Nostalgična kolumna iz "Dnevnika gradske cure" ...
Volim tehnologiju. Al' najviše od svega volim činjenicu da ničeg od ovog nije bilo kad sam bila klinka. To je bilo sasvim drugo vrijeme.
Vrijeme kad se u kino išlo s 25 kuna (3,5 €) - 20 za kartu, 5 za kokice i to je to. Nismo se check-inali da svi frendovi vide da smo u kinu - svi frendovi su bili s nama u kinu. Platno je bilo manje, stolci su bili neudobniji, ali reklame nisu trajale 17 sati. Nije bilo potrebe za reklamom MORRRRON jer nitko nije bio MORRRRON. Kokice su bile pakirane u papirnate škarnicle i nisu imale putar na sebi, ali su bile svježe i pojeo si ih s guštom, do kraja, do zadnjeg zagorenog kukuruza.
Popis filmova koji igraju se tražio u novinama. Ja ću kupit novine pa te nazovem na kućni da se dogovorimo koji ćemo film. Nema ništa u Europi? Daj pogledaj Zagreb i Uraniu. Eventualno Mosor. To su bila 4 kina i to je bilo to. U kojoj smo dvorani? U jedinoj. Oćemo balkon ili mezanin? Dolazili smo ranije da uspijemo nabavit karte za prvi red balkona - super vidiš i imaš mjesta za noge.
Na kiosku nisi mogao podignut novac, fotokopirat potvrdu o prebivalištu ili napravit ultrazvuk nožnog palca, ali si mogao kupit poštanske markice (ja sam nedavno na 4 kioska dobila odgovor da ih nemaju). Kupovale su se Efekte (žvake!) za kunu, sličke s nogometašima i tončip kartice za govornicu na bubamare i Baltazare. Zvalo se s govornice, ako ništa drugo, samo da čuješ kak dečko koji ti se sviđa s druge strane kaže "halo" pa poklopiš. Brojevi su se znali napamet.
Fotkalo se samo kad je bitno - 12, 24 ili 36 fotki po filmu, ovisi koliko para imaš kad kupuješ film. Nije bilo "daj da vidim kak sam ispala" ni "joj daj opet, žmirila sam" - ak si žmirio na fotki, to ćeš saznat kad se film razvije. Tu i tamo bi se film "osvijetlio" i sve bi otišlo u k ali zato smo cijenili svaku sliku koja je uspjela. Manje smo slikali situacije, više smo ih živjeli. Nije nam trebao hešteg #nofilter jer se filter koristio jedino kad bi baka kuhala kavu za goste.
Kad nešto nisi znao, mogao si ili pitat nekog starijeg tko zna ili nastavit živjet u neznanju. Nisi mogao guglat kad je rođen Freddie Mercury, ali zato si dobro zapamtio kad ti je Hamed to otkrio na Hit Depou. Imali smo manje informacija ali rijetko koja od tih informacija je bila čisto smeće. Danas znamo kako se zove kćer Kim Kardashian. Znamo i kako se zove Kim Kardashian. Danas klinci ne znaju tko je Farrokh Bulsara ali će ga guglat i smijat se jer je lik očito obradio Bohemian Rhapsody, onu stvar od Kanyea.
Filmovi su se posuđivali u videoteci. Proračunato. Polako. S respektom. Tri plus jedan gratis za 24 kune. Zakasnina. Upisnina. Jesi premotao? Hihotanje dok prolaziš pored dijela s erotskim filmovima jer je to bilo jedino mjesto na kojem si mogao vidjet gole sise. Nije bilo pornhuba, klinci su dulje bili klinci. Televizori su bili mali i imali su groznu sliku, ali kad se gledao film, gledao se film. Danas propustiš pola filma jer na Facebooku ljudima daješ do znanja da gledaš film.
Pentium 133 je bio mašina budućnosti, a igrice su se dilale na disketi. Zabavljali smo se u Paintu ili uz Heroes of Might and Magic koji su izgledali kao da su rađeni u Paintu. Minesweeper je bio ultimativni trening za mozak. U Windows 95 screensaver sa 3D zidovima ili zvijezdama si mogao buljit satima i nikad nije bilo dosadno.
Marty McFly je bio najkul frajer na televiziji, on i ekipa iz Policijske akademije.
Igrali smo se u zmazanom parkiću i smjeli smo bit vani do mraka - mama te nije zvala na mobitel da dođeš doma, zvala te s prozora.
Njofra je koštao 2 i pol kune i nije bio od punča. Lizali smo sladoled od žvake i nitko nije bio alergičan na gluten.
Nije postojao kapučino od jagode, ni burek od višanja.
Kad si naručio pivu, nije se moglo desit da te konobar pita dal oćeš ovu novu od grejpa.
Jeli smo plave žvake iz tube koje farbaju jezik i zvonili na portafone nepoznatih ljudi pa bježali.
Kad si bio full zločest, mama ti je samo podigla telefonsku slušalicu i disconnectala te s interneta.
Na televizoru nije bilo kraljica koje šopingiraju - gledali smo Willa Smitha i Carltona. Curice nisu htjele postat Kim Kardashian kad narastu - htjele su bit Djevojčica iz budućnosti.
Najpoželjniji telefon nije bio ajfon nego bilo koji telefon koji umjesto pulsnog ima tonsko biranje jer je to značilo da možeš nazvat Borisa Mirkovića i Ivanu Plechinger i igrat Hugo s njima. Hugo. Mordana.
Kokice su se pekle u velikom loncu i zagorile bi češće nego ne, ali bile su najbolje.
Kad si čuo riječ "superstar", pomislio si na Michaela Jordana i Michaela Jacksona. Danas pomisliš na Justina Biebera i ček kaj će sad bit kad je Zayn otišo iz One Directiona OMG I can't even!
Mjuza se slušala na kazeti, od početka do kraja, na walkmanu. U kaziću je uvijek bila spremna kazeta ako na radiju bude stvar koju čekaš snimit. Uvijek bi ju uhvatio tako da fali prvi dio ali nema veze. Imaš pjesmu i cijeniš ju više nego što ćeš ikad cijenit torrent albuma koji danas imaš na hardu za 3 minute.
Od ljetnih hitova smo slušali Coco Jumbo i No Mercy Where Do You Go. Nije bilo Pit Bullova i ostalih silovatelja pužnica.
Trčali smo doma u 19.25 da uhvatimo lijetnu reprizu Prijatelja. Dadilja nije imala nijednu reprizu. Učili smo španjolski uz Marisol.
Govorili smo pet i petejst do pol devetnejst.
Postojala je Kinder Lada. Ne ova druga nego prava KINDER Lada, u čaši na kravicu koju si kasnije sačuvao.
Paradajz je imao okus po paradajzu.
Voda se pila iz pipe i nitko nije umro.
Jeli smo ručak i nitko osim ljudi za stolom nije vidio što smo sve jeli.
Plastične boce su se skupljale za pretakanje rakije a ne za preživljavanje.
U pekari nisi mogao kupit lisnato s nojevim suzama, ali bilo je pereca (probaj danas nać perec).
Igrali smo graničara. Lopova i pajkana. Košarku na školskom dok nas stariji nisu potjerali. Curice nisu pjevale Daru Bubamaru nego pjesmice iz gumi-gumija.
Ombre se zvao izrast.
Sinj se zvao Senj.
Massimo je bio radostan.
Lijeta su bila manje vruča.
Terminator nije bio treš.
Baš je bilo krasno.
Ovo je bila nostalgična kolumna. Sent from my laptop na molu.
Izvor: cosmopolitan.hr