Stotine ruskih vojnika ulaze u srce Afrike, zašto? Priča o Srednjoafričkoj Republici, "13. Isusovom apostolu" i velikim zalihama urana

Rusija je potvrdila slanje dodatnih 300 vojnika u Srednjoafričku republiku, nekoliko dana nakon što su tamošnje vlasti poručile kako je Rusija poslala "stotine vojnika". Podsjetimo, napetosti u ovoj afričkoj zemlji rastu pred održavanje generalnih izbora koji su zakazani za ovu nedjelju. Vlasti u Banguiju tvrde kako bivši predsjednik Francois Bozize planira državni udar te su stoga pozvale u pomoć, a s Rusijom imaju sporazum o vojnoj kooperaciji. Vojsku je također poslala i Ruanda.

Rusko ministarstvo vanjskih poslova potvrdilo je slanje vojnika te navode kako opozicijske i militantne skupine nastoje destabilizirati situaciju u Srednjoafričkoj Republici uz pomoć "vanjskih snaga". U izjavi se ne navodi koje bi to točno bile "vanjske snage".

Činjenica jest da zadnjih godina Rusija postaje sve aktivnija po pitanju stranih vojnih intervencija, a ulazak vojske u Siriju, na poziv sirijskih vlasti, bila je u neku ruku prijelomna točka za taj aspekt ruskog međunarodnog utjecaja. Ruski kritičari tvrde kako Moskva "obnavlja" svoj nekadašnji utjecaj iz doba SSSR-a iako su postojeće ruske intervencije (kao i sam utjecaj) znatno manje nego u sovjetskim danima.

No, činjenica jest da se ruski vojnici pojavljuju na sve više i više mjesta. Podsjetimo, prošlog mjeseca Rusija je odigrala ključnu ulogu u zaustavljanju vojnog sukoba između Armenije i Azerbajdžana, a temeljem postignutog mirovnog sporazuma tisuće ruskih vojnika stigli su u spornu regiju Gorski Karabah s ciljem održavanja mira.

Uz ovu transparentnu prisutnost ruske vojske tu su svakako i "manje transparentne" situacije. Primjerice, nije tajna da je Rusija asistirala Haftarove snage u Libiji, ali ne javno već putem tzv. privatnih vojski (Wagner grupa). Ipak, neke je iznenadilo da Rusija odjednom šalje na stotine vojnika u Srednjoafričku Republiku (SAR). Danas ćemo pogledati zašto će ruski vojnici provesti Novu godinu u srcu Afrike...

Ali za početak moramo se ukratko osvrnuti na samu Srednjoafričku Republiku (SAR). Ona je bila francuska kolonija do osamostaljenja 1960. Kao i kod nekih drugih bivših kolonija i ovdje je Pariz nastavio "upravljati" putem sebi lojalnih vlasti. Prvi predsjednik SAR-a bio je David Dacko. Za javnost je nastojao pokazati da nije pod utjecajem Pariza, što nije bilo lako - jer je svakako bio pod utjecajem Pariza.

Ali narod je žudio za većom slobodom, potpunom slobodom od bivšeg kolonizatora i te priče da Pariz upravlja s Dackom uskoro su, 1965., stvorile plodno tlo za državni udar kojeg je izveo pukovnik Jean-Bédel Bokassa. Očekivano, narod je, barem u početku, euforično dočekao dolazak Bokasse kao lidera koji će zemlju voditi putem autonomije i slobode. No, kako to nerijetko biva, moć je uskoro iskvarila Bokassu - do te mjere da je zemlju preimenovao u Srednjoafričko Carstvo, a sebe prvim carem po imenu Bokassa I. Priređena je i ogromna ceremonija koja je već sama po sebi ukazivala na to da je Bokassi "slava udarila u glavu". Svašta je Bokassa napričao - između ostalog i da je on 13. Isusov apostol (!).

Vladao je, sve autoritarnije, dosta dugo, do 1979. Tada će mu presuditi korupcija i nepotizam koji su bujali za njegove vladavine. Naime, donio je odredbu da svi učenici i studenti moraju u školi nositi uniforme, ali moraju ih sami kupiti. Dobro, gdje je tu problem? Problem je u tome što su se školske uniforme mogle kupiti samo na jednom mjestu - u kompaniji čiji je vlasnik bila njegova supruga (zapravo jedna od supruga, imao ih je više).

Studenti su se pobunili, izbile su demonstracije, a "car" Bokassa poslao je vojsku na njih. Došlo je do krvoprolića, ubijeno je oko 100 djece i tinejdžera. Tu situaciju iskoristio je bivši kolonizator Francuska koja je orkestrirala državni udar protiv Bokasse, a na njegovo mjesto vratili su njima lojalnog prethodnika Dacku (iako je Pariz nastojao i s Bokassom biti u dobrim odnosima). Što je bilo s Bokassom? Sudilo mu se, ali na kraju je pomilovan početkom 90-ih godina te je 1996. umro u svojoj privatnoj rezidenciji u Banguiju.

Inače o Bokassi su kružile razne priče, od toga da je sam ubijao studente do toga da je bio kanibal. Dakako, dobar dio ovih optužbi bile su politički motivirane. Za vrijeme vlasti Bokassa je bio bliski saveznik s libijskim liderom Muammarom Gaddafijem. Do te mjere se oslanjao na pomoć Gaddafija da je u jednom trenutku, kako bi osigurao njegovu dugoročnu potporu, prešao na Islam (no, nakon što je svrgnut vratio se na katoličanstvo).

Nakon pada s vlasti u svoju obranu je rekao: "Papa mi je sam dao ovo raspelo. Zajedno s mojih trinaest Biblija, to je jedino što mi je ostalo. Sve ostalo - zemlja, ukrasi, moć, žene - pripada prošlosti. Ovu kuću, Villu Nasser, poklonio sam svojoj bivšoj supruzi, madame Catherine, iako je ne zaslužuje nakon preljuba s Valéryjem Giscardom d’Estaingom. Čovjek mi je ukrao dijamante i suprugu. Gusar. Tako se ponašao prema meni jer sam Afrikanac. Ali nema veze. Danas sam, zahvaljujući božanskoj intervenciji, čovjek mira i vjere. Unutra sam još uvijek Njegovo Veličanstvo Bokassa Prvi, Apostol Mira i Sluga Isusa Krista, Car i Maršal Srednje Afrike".
Inače Valéry Giscard d'Estaing kojeg spominje je bivši francuski predsjednik koji je preminuo ovog mjeseca, 2. prosinca 2020. u 94. godini života. Bokassa je svašta pričao - između ostalog i da se često potajno nalazio s papom koji ga je imenovao 13. Isusovim apostolom.

Što je dalje bilo u SAR-u? Nekoliko prevrata. Spomenuti Dacko brzo je srušen s vlasti, a na vlast dolazi general André Kolingba koji će vladati od 1981. do 1993.

Do kraja Hladnog rata Kolingba je imao snažnu podršku Francuske, no zatim su se pojavile demokratske tendencije te su tako 1993. održani izbori na kojima je došlo i do prve demokratske tranzicije vlasti. Na vlast dolazi predsjednik Ange-Félix Patassé i to je već početak priče koja je direktno vezana uz aktualnu...

Naime, Patassé će biti na vlasti deset godina, do 2003. kada ga s vlasti ruši njegov nekoć lojalni šef vojske, Francois Bozize. Isti taj Bozize zbog kojeg je ruska vojska sad ušla u SAR.

Da bi se riješio svog pučističkog statusa Bozize 2005. pristaje na predsjedničke izbore i osvaja ih, kao i kasnije 2011.

Ali kaos se vraća u SAR. Izbija pobuna, zapravo širi se sukob između Seleka pobunjenika (riječ je o muslimanima, ali ne o islamistima) i anti-Balaka militanata (kršćanske skupine). Inače oko 80% stanovnika SAR-a (riječ je o zemlji od oko 4,6 milijuna ljudi) su kršćani (51% su protestanti, 29% katolici), oko 10% su muslimani, a 10% imaju tradicionalna vjerovanja.

Iako su muslimani mala manjina u SAR-u njihova pobuna je išla sve do kraja - nakon nekoliko godina sukoba Seleka pobunjenici probili su se u glavni grad Bangui 2013. te ga zauzeli, a predsjednik Bozize pobjegao je iz zemlje. Lider Seleka pobunjeničke koalicije, Michel Djotodia, proglašava se predsjednikom - tako je postao prvi musliman na čelu SAR-a. Tada u SAR stiže francuska vojska tvrdeći kako samo žele zaštiti međunarodnu zračnu luku i strane državljane, ne uplićući se u lokalnu politiku. No, u stvarnosti Pariz ipak želi osigurati da se Djotodia makne s vlasti, po mogućnosti što je brže moguće.

Pod pritiskom Michel Djotodia ipak je prihvatio održavanje novih izbora te su isti održani 2016., a na njima pobjedu odnosi Faustin-Archange Touadéra te se na vlasti nalazi i danas. Touadéra je kršćanin te je bio premijer za vrijeme Bozizeove vladavine.

Povratak na staro? Ne baš. Naime, već od 2017. novi predsjednik Touadéra počinje naglo jačati odnose s Moskvom, a počinju se pojavljivati informacije da je njegova osobna straža u potpunosti sastavljena od Wagnerovaca (ruska privatna vojska). Zanimljivo je spomenuti kako je i njegov prethodnik Djotodia imao "rusku vezu" - naime, Djotodia je u mladosti proveo 10 godina u SSSR-u te je tečno govorio ruski.

I gdje smo zapravo sad? Izbori su 27. prosinca, odnosno u nedjelju, a Faustin-Archange Touadéra planira osvojiti drugi mandat. Bozize je pak planirao vratiti se na vlast, ali mu nisu odobrili kandidaturu. Pojavljuju se informacije da Bozize zato s pristašama planira preuzeti vlast silom, odnosno da ponovno planira marširati na Bangui kao što je to već jednom i učinio 2003. godine. No, Touadéra se na vrijeme povezao s Rusima i sada ih zove u pomoć, a oni se odazivaju te će, sudeći po svemu, osigurati da se izbori u nedjelju održe (i da Touadéra ostane na vlasti).

Faustin-Archange Touadera i Vladimir Putin u Rusiji 2018. godine (izvor: kremlin.ru)

Ali koja je ruska agenda u ovoj priči? Nekoliko ih je zapravo. Rekli smo da ruski kritičari tvrde kako Moskva nastoji obnoviti svoj utjecaj u zemljama tzv. Trećeg svijeta. Nema sumnje da pokušava, a ovo joj je dobra prilika. Dakako, nije samo utjecaj ono što je Ruse privuklo u srce Afrike. SAR je jedna od najsiromašnijih zemalja u Africi, samim time i na svijetu, ali zapravo leži na vrlo vrijednim i važnim resursima - ima puno urana, kao i zlata i dijamanata. Nadalje, dovoljno je pogledati na kartu Afrike i odmah nam je jasno da SAR ima i izniman geopolitički značaj.

Što je na pomolu? Borba za utjecaj nad Banguijem između Pariza i Moskve? Možda, no gledajući kronološki odnos Pariza prema vlastima u SAR-u moglo bi se prije reći da će se Francuska prilagoditi onom tko je na vlasti, kao što je to često činila i sad, a Rusija će biti spremna na kompromise i nije im cilj istisnuti francuski utjecaj već osigurati novu stepenicu za svoj.