In memoriam: Dražen Ričl - Zijo (1962-1986)

Teško je govoriti o Draženu Ričlu, gitaristi i pjevaču Crvene Jabuke, koji skoro 30 godina nije više među nama. Bio je jedan od najinteligentnijih momaka koje je sarajevska rock scena ikada imala. Jer, Zijo ili Para, kako su ga svi zvali, bio je jednostavno jedinica životne radosti, akumulator napunjen do posljednje ćelije optimizmom, vedrinom, nekakvom plodnosnom ironijom i sarkazmom. 

Rođen je 12 marta 1962 godine. Dijete Sarajeva, gdje je osim po nevjerovatnoj harizmi i smislu za humor bio glumac, komičar, nadrealista, jedan od glavnih pokretača Novog primitivizma, gitarista nekoliko novonastalih sarajevskih čuda i frontmen i jedan od pokretača grupe Crvena Jabuka. Taj čovjek kao da je u sebi nosio deset života, kao da je govorio - život je tako lijep, zašto biti tužan, treba se radovati, što je i radio i uz to svirao i gitaru. On je svoje životno geslo provodio u djelo bez ikakvih zazora ili prepreka. Zapravo, za tu generaciju u kojoj se Dražen Ričl pojavio nije ni moglo biti prepreka. 

Rođeni u krilu masovnih medija, nadojeni zdravim rokerskim duhom, oni su već u gimnazijskim danima započeli svoj pohod ka popularnosti, lakoćom koja je plijenila, kao da se radilo o nekoj domaćoj pismenoj zadaći. Prvo su zajedno napravili "Top listu nadrealista" koja je postala jako popularna. Onda su počeli pisati pjesme, davati urnebesno duhovite intervjue, pa su snimili neke značajne ploče, čim su se pojavili na Tv ekranima bili su među najpopularnijim. Dražen Ričl je bio motor tih akcija i sve mu je polazilo za rukom. Jako talentovan, vješto je svirao gitaru, njegov glas bio je zaštitni znak "Top liste nadrealista". Zajedno sa gospodinom Elvisom J. Kurtovichem vodio je predstavu "Meteora" na rok pozornicama širom Jugoslavije i napokon bio je jedan od dva ključna čovjeka Crvene Jabuke. Zreo kao kompozitor, skoro sve pjesme piše zajedno sa Arslanagićem, a uz to preuzima i ulogu frontmena, solo gitariste i pjevača. Neke od najlepših pjesama na njihovom prvom albumu upravo su njegovo delo - "Bježi kišo s prozora", "Nek te on ljubi", "Bivse djevojčice, bivši dječaci" ... Taj album postaje vrlo brzo jedna od najtraženijih ploča, a pjesme koje je Zijo pjevao opštenarodna svojina.

Počinju i sa nastupima i do ljeta dosežu do samog vrha jugoslovenske rock scene. Ima ih svuda, na radiju, televiziji, na koncertima širom Jugoslavije. A u prvom planu je veselo, nasmijano lice Dražena Ričla, koji postaje novi idol mladih. Tri ploče, jedna kaseta, radio, štampa ... sve je to za njega bilo nekako neobavezno, nevažno ... Važno je bilo živjeti život, biti u matici događaja, ali nikada uronjen u njih, nego sa jednom plodonosnom ironijskom distancom. Dražen je bio sjajan gitarista koji je znao iz svoje gitare izvući krasne tonove, onako kad je položi na kukove kao onaj iz "Rolling Stonesa". Ali i ta vještina dobrog muzičara nije mu predstavljala nešto veliko, kao to bi mogao svako, mada to nije bilo tačno. Ali bilo je važno zezati se sa svima, pa i sa samim sobom.

Tog životnog elana, te silne energije i mladenačke prpošnosti nema vise među nama.Taj vječiti osmijeh je nestao davne 1986. Nismo tada ništa znali o tome ali s njegovom smrću počeo je umirati jugoslovenski rock and roll. Dražen Ričl nije zaboravljen i pjesme koje je pisao i komponovao još uvijek nas podsjećaju na njega.

U svom posljednjem intervjuu koji je dva dana prije tragične nesreće dao novinarima tadašnjeg časopisa "Rock", Dražen Ričl je izjavio:

"Mi smo uvijek išli na tu autobiografsku crtu u našim pjesmama. Rekao bih da će i naša cijela druga ploča biti autobiografska. Toliko usko je vezana za mene i Zlaju. Baš ovih dana dok smo radili neke demo snimke, toliko smo se stopili sa tim da to prosto nije zdravo. Nenormalno je koliko se nama ploča dopada. Jer su pjesme nastale na osnovu situacija koje su nam se dešavale posljednja dva-tri mjeseca. To nam se dešavalo. Neke faze zaljubljenosti. Nekako se desilo u isto vrijeme da se Zlaja i ja zaljubimo. I to nas je za mjesec dana totalno okupiralo do to mjere da smo rad maltene zanemarili. Mozak nam nije bio pomračen, ali je bio blokiran ljubavlju. Osjećanjima.“

„To se jednostavno moralo desiti.  Provala emocija. Kada čovjek ima to u sebi onda mora jednostavno da se izgalami, pobije, napije, ili da napiše pjesmu. A mi smo napisali pjesmu.“

Na kraju, na novinarsko pitanje da otkrije par riječi iz pjesama koje će se naći na novom albumu, Zijo je odgovorio:
Dobro, kada toliko insistiraš, reći ću jedan refrenčić sa kojim će završiti naša ploča: "Meni je svejedno, jer ništa nije vrijedno, osim tebe ljubavi, svi su epizodisti, zbrisat će čim zagusti i mi ćemo ostati."