Rusija je ušla u Port Sudan
Dana 1. prosinca Rusija je potpisala sporazum sa Sudanom kojim joj je ova afrička država omogućila stvaranje popravaka i opskrbe pomorskog pogona u Port Sudanu. Imat će stalno zaposleno osoblje, koje neće premašiti više od 300 ljudi, a istovremeno će moći primiti do četiri ratna broda ruske mornarice. Sporazum pretpostavlja da će baza imati sustav protuzračne obrane i elektroničkog ratovanja. Osoblje baze i članovi njihovih obitelji uživat će diplomatski imunitet, a njezine aktivnosti neće biti oporezive i biti će izuzeti od carina. Uvoz i izvoz kroz sudanske luke i zračne luke odnosit će se na potrebe za rad baze, izvršavanje zadataka ruskih brodova (uključujući uvoz i izvoz naoružanja i vojne opreme), a ruski izvođači koji tamo rade neće podlijegati carinama. I sva prijevozna sredstva uživat će imunitet, izuzev provjera, pretresa i prisilnih mjera protiv njih u cijeloj zemlji. Sporazum će također pružiti Rusiji slobodan pristup zračnom prostoru Sudana. Moskva neće platiti korištenje baze, ali osigurat će oružje i posebnu opremu na temelju zasebnog sporazuma i preuzet će niz široko formuliranih obveza povezanih s pružanjem pomoći razvoju oružanih snaga Sudana. To uključuje i protuzračnu obranu Port Sudana i osiguravanje sudanskih teritorijalnih voda od subverzivnih podvodnih napada, što pretpostavlja potporu ruske vojne obavještajne službe. Namjera je da ugovor vrijedi 25 godina i trebao bi se automatski produžiti za uzastopna desetogodišnja razdoblja, osim ako jedna od strana ne prijavi želju za povlačenjem najmanje godinu dana prije njegova isteka.
Potpisivanje sporazuma trebalo bi gledati u kontekstu jačanja političkih veza Rusije s vladajućim vojnim režimom u Sudanu, kao i u vidu afričke strategije koju Kremlj provodi već nekoliko godina - naime, širenja ruske političke i ekonomske prisutnosti u zemljama subsaharske Afrike. Rusija je sudanskim vlastima osigurala zaštitni kišobran kako bi ih zaštitila od zapadnih pritisaka povezanih s kršenjem ljudskih prava, posebno u kontekstu ratova Kartuma s pobunjeničkim provincijama. U UN-u je Moskva (zajedno s Pekingom) također blokirala pokušaje Zapada da nametne sankcije sudanskim vlastima i uvede embargo na opskrbu oružjem te zemlje. Sudan je pak odgovorio glasovanjem u Ujedinjenim narodima u skladu s ruskim interesima (na primjer, u vezi sa Sirijom ili Ukrajinom) i formalnim priznavanjem aneksije Krima. Kartum je jedan od najvažnijih trgovinskih partnera Moskve u subsaharskoj Africi: vrijednost trgovine između njih 2018. iznosila je oko 500 milijuna američkih dolara, što je gotovo isključivo činilo ruski izvoz u Sudan (taj je iznos smanjen za oko pola 2019, zbog unutarnje krize u Sudanu). Za usporedbu, promet s Južnoafričkom Republikom, najvećim ruskim trgovinskim partnerom u regiji, godišnje iznosi milijardu američkih dolara.
Već dvadeset godina Rusija je najveći dobavljač oružja i vojne opreme sudanskim oružanim snagama. Procjenjuje se da je tijekom tog razdoblja Sudanu pruženo oružje vrijedno oko milijardu američkih dolara, što je značajan iznos za subsaharsku Afriku. Tamo već dva desetljeća djeluju i ruski vojni instruktori i savjetnici, a časničke klase sudanskih snaga obučavaju se u Ruskoj Federaciji. Od barem 2018. godine privatna vojna tvrtka Wagner, u vlasništvu biznismena Jevgenija Prigožina, koji je blizak Putinu, prisutna je u Sudanu. Tvrtka štiti naslage zlata koje iskopavaju Prigožinove tvrtke (M Invest i njegova podružnica Meroe Gold Co. Ltd., koje su stavljene pod američke sankcije u srpnju 2020.). Obje su zemlje potpisale 2019. godine sporazum o vojnoj suradnji i sporazum o uspostavljanju stalnog predstavništva ruskih oružanih snaga u Sudanu. Od 2007. godine na snazi je i sporazum o zaštiti tajnih podataka.
S vojno-strateškog gledišta imati rusku pomorsku bazu u Crvenom moru nema previše smisla. Ruska mornarica ne održava niti treba održavati trajnu prisutnost, bilo tamo bilo u susjednom području Indijskog oceana. Sudjelovanje ruskih brodova u aktivnostima protiv piratstva do sada je u potpunosti osiguravala baza Tartus u Siriji. Mogućnost da sudansku bazu mogu koristiti brodovi s nuklearnim pogonom, kako je predviđeno sporazumom, tehnički je neostvariva, jer s operativnog gledišta nema opravdanja za uvođenje nuklearnih podmornica ili teških nuklearnih raketnih krstaša u zatvoreno područje Crvenog mora. Otvaranje baze trebalo bi se ponajprije tretirati kao politička demonstracija da se operativni potencijal udarnih snaga ruske flote proširio. Međutim, ne može se isključiti da će Port Sudan služiti kao mjesto prijenosa elemenata nuklearne tehnologije. Predviđeno raspoređivanje tamošnjih sustava za radio-elektroničko ratovanje, čiji će glavni zadatak biti zagušivanje stranih izvidničkih sustava, ukazuje na namjeru da se djelatnost baze dobro skriva od špijunskog nadzora drugih zemalja koje imaju interes na Rogu Afrike.
Na bazu bi se zapravo trebalo gledati kao na mjesto za utovar raznih vrsta robe i materijala (uključujući vojne) pod ruskom kontrolom. Na to uglavnom ukazuje nepostojanje bilo kakvih ograničenja u sporazumu o kretanju pomoćnih jedinica ruske mornarice (regulirana su samo pitanja koja se odnose na borbena plovila), uključujući teretne brodove (pitanje ulaska jedinica s civilnom zastavom u rusku bazu također se nije detaljnije raspravljalo). To je posebno relevantno s obzirom na najavu ruskog ministra obrane Sergeja Šojgua 4. prosinca ove godine o uklanjanju "beskorisne imovine" iz arsenala i skladišta do svibnja 2021. Vjerojatno je da je sporazum sa Sudanom namijenjen olakšavanju prijenosa zastarjelog oružja i vojne opreme iz sovjetskog doba u Afriku.
Sporazum omogućava ruskim tajnim službama da slobodno djeluju, zbog uključivanja FSB-a i obavještajnih službi među 'nadležne grane' zadužene za sigurnost baze. Neograničena sloboda koju je Rusija dobila u korištenju vlastitog zrakoplovstva i kopnenog prijevoza ukazuje na to da će se baza prvenstveno koristiti za izvođenje specijalnih operacija u zemljama koje graniče sa Sudanom i za premještanje osoblja privatnih ruskih vojnih tvrtki. Baza (i s njom povezane mogućnosti nenadziranog kopnenog i zračnog prijevoza) također se mogu koristiti kao prometni koridor za ruske tvrtke (uključujući one koje pripadaju Prigožinu) uključene u Srednjoafričku Republiku, koja graniči sa Sudanom. Uzimajući u obzir sve gore navedene okolnosti, treba pretpostaviti da je uspostavljanje baze, koja služi kao svojevrsna simbolična gesta, pružanje zaštite prijateljskom sudanskom režimu od moguće zapadne intervencije, istodobno služeći kao prihod i za rusko ministarstvo obrane i za 'prijateljske' privatne tvrtke. Ta zaštita ima smisla, s obzirom na niz aktivnosti koje se posljednjih godina događaju u području Crvenog mora.
Glavna briga neregionalnih aktera u areni Crvenog mora je sloboda plovidbe Sueskim kanalom, Crvenim morem, Bab el-Mandebom i Adenskim zaljevom. Sueski kanal obrađuje više od 9 posto međunarodne trgovine u usporedbi s 5 posto što otpada na Panamski kanal. Europske zemlje, Sjeverna Afrika i velike azijske trgovinske države poput Kine, Japana, Južne Koreje i Indije uvelike ovise o izvozu i uvozu koji prolazi kroz Sueski kanal i Crveno more. To uključuje naftne derivate usmjerene prema Europi iz Zaljevskih država i sirovu naftu iz sjeverne Afrike i Sudana / Južnog Sudana namijenjene Aziji. Nekoliko zemalja poput Sjedinjenih Država i možda Rusije i Turske više su zabrinuti zbog toga što plovni put ostaje otvoren za pristup pomorskim brodovima. Između 35 i 45 američkih ratnih brodova svake godine prolazi tranzit Sueskim kanalom i Crvenim morem. Zbog toga vanjske sile nastoje ostvariti svoju stalnu prisutnost. Velika Britanija održava svoju glavnu pomorsku prisutnost u Keniji, a Francuska je nastavila svoje kolonijalno predstavništvo u Džibutiju. Džibuti je ujedno na svom području prihvatio male vojne baze Njemačke, Španjolske, Italije i Japana, za borbu protiv piratstva. Potom je u 2017. godini Kina otvorila svoju jedinu prekomorsku vojnu bazu u Džibutiju. I Rusija je htjela isto, no pregovori su bili neuspješni. Port Sudan je zapravo ishod tog neuspjeha. Turska održava svoju bazu u Somaliji, te u luci Suakin u Sudanu, dok je američko prisustvo tek nekoliko stotina vojnika u Somaliji koji bi se trebali uskoro povući.
Dobra vijest u ovoj spornoj areni je objedinjena želja svih neregionalnih aktera da ovaj vitalni prolaz ostane otvoren za brodarstvo. To je rezultiralo zajedničkim naporima na okončanju somalijskog piratstva i borbi protiv tekućih terorističkih prijetnji porijeklom iz Jemena i Somalije. Čak je i Iran sudjelovao u operaciji protiv piratstva. Samo će vrijeme pokazati hoće li ovaj najvažniji cilj rezultirati pozitivnom prisutnošću neregionalnih aktera na području Crvenog mora ili će njihove razlike pogoršati postojeće sukobe među prisutnim državama.