Priča o malom slovenskom mjestu koje su Bosanci učinili 'bosanskim'!
Ovo je velika priča o malom mjestu u Sloveniji. Ime mu dadoše Ruše - pa i nije mu baš neko ime, sigurno mislite. Pomislih i ja to isto kad rekoše da ćemo živjeti tamo. Muž je već radio u Sloveniji tako da 'život na žicu' nije išao, morali smo iznaći rješenje. Budući da je situacija u našoj dragoj i voljenoj BiH svima poznata kada je riječ o (ne)zaposlenosti, morali smo se odlučiti na zajednički život u tuđini.
Tuđini, pa i nije neka tuđina, 'Juga' je to nekad bila, zajednička ali, eto, čim ne živiš tamo gdje si odrastao, tuđina je. Nego, odoh ja iz Ruša a hoću da vam pričam o Rušama. Doselismo mi tu, ja u drugom stanju, na putu je bio naš 'mali-veliki' sin. Smjestili smo se 'fajn' što bi rekli, muž radi, plata 'solidna', živi se. Mjesto u koje smo došli, na prvi pogled mi se dopalo. Lijepo, tiho, mirno, ima zelenila - idealno za porodični život.
Ali, džaba sve to, sjetite se onog s početka - tuđina. Muž ode na posao, obaveze zovu. Ostadoh ja sama, njega nema 'od vida do vida' što bi rekli kod nas. Dan je dug a noć kad dođe, dok progovriš eto alarma, on opet ode a ti opet sam... Ova duša nije navikla da bude zatvorena i da šuti, navikla ja da pričam, vazda 'trabunjam', kako ne progovoriti cijeli dan?
Neću da se predam, kažem sama sebi, idem prošetati, malo je mjesto, neću zalutati. Dok sam koračala tim malim ali ipak nepoznatim ulicama, osjećala sam se čudno, izgubljeno, hiljadu misli a najgora ona 'kako me drugi vide', a onda kažem samoj sebi, 'ma budalo, vidiš da cuke vodaju, baš njih briga što ti hodaš sama'. Tako, bistrim um samoj sebi, razmišljajući i pitajući se, hoću li se naviknuti na život ovdje?
"Sine, polahko, past ćeš!" ČEK, ČEK! Šta ja to čujem, vidim? Žena sa dječakom je progovorila 'naš'! Ode ona. Sjedoh ja na klupu i gledam dok mi se udaljava, ma neću ovu šansu propustiti nizašta na svijetu. Idem na sve ili ništa, polahko ali sigurno približih se do nje, potapšem je po ramenu ( ne razmišljajući da sam mogla dobiti šamar) i velim: 'Ja sam čula da ti pričaš 'naš', ja hoću da se upoznamo, pa ti sad vidi šta ćeš....', gleda blijedo, šta će drugo, sekunda k'o godina a onda je uslijedio osmijeh. Ne znam da me je ijedan osmijeh više obradovao. "Ja sam Ferhada", reče ona - drago mi je, kaže. Meni još draže, velim ja.
To je početak moje velike priče o malim Rušama. Upoznah ja Ferhadu ne sluteći u koje 'bogatstvo' sam došla. Naime, nisam znala da u ovom mjestu Bosanac ima firmu, ogromnu koja veoma uspješno radi. U Rušama su dvije velike hale koje zapošljavaju veliki broj ljudi iz BiH. Budući da jako dobro posluju, većina njih je dovela svoje porodice i tu žive.
Iako ne postoji mjesto na dunjaluku u kojem nema našeg naroda, prava je rijetkost da u jednom tako malom mjestu ima nas baš toliko. 'Mala Bosna' mi kažemo, imamo i ulicu "Mali Beograd" pa se često našalimo da joj treba dati ime "Bosanski sokak". Prednost ovog mjesta je i to što je okruženo zelenilom, ima dosta obradive površine koju ova Opština nudi svojim mještanima uz godišnju nakanadu na korištenje.
Tu prednost je iskoristila i jedna porodica iz BiH koja je uzela zemljište na korištenje i pokrenula pravi mali biznis. Osim što se bave poljoprivredom imaju i životinje (jagnjad, hrane i piliće, zečeve) Tako imamo domaće proizvode na dohvat ruke što je ogroman plus.
Moram reći da sam se pribojavala života u 'tuđini' ali život u ovom malom mjestu u kojem si okružen dragim ljudima ti to znatno olakšava. Ovdje nas ima iz svih krajeva BiH, ovdje Vesna za Božić zove na medene kolače, Samira zove na baklavu, haustori zamirišu na halvu i svima nam lijepo. Tu smo jedni za druge, dijelimo i radost i suze. A ne moram ni reći koliko znači kada imaš oslonac i znaš da možeš računati na ljude koje nisi poznavao i koji su u tvoj život ušli 'slučajno'...
Slagala bih kad bih rekla da ne mislim o Bosni, da ne sanjam svoje sokake u kojim sam odrasla, ali, sudbina je odredila tako i kad već ne živimo u Bosni, možemo živjeti bosanski. Ne zaboravimo odakle smo, ma gdje god bili. Važno je zadržati u sebi ono 'svoje'...
Edvina Zvekić